Volio je provoditi vrijeme u džamiji. Tu bi nalazio poseban smiraj. A kako i ne bi kada se nalazio u Allahovoj kući?! Osjećao se počašćenim što ima priliku da bude dio ummeta. Uživao je u namazima, učenju Kur’ana i sticanju novog znanja o vjeri. Najdraže od svega bilo mu je podučavanje drugih o onome što bi naučio. Žudio je da prenese znanje drugima. Htio je da bude od onih za koje posljednji poslanik Muhammed, sallalllahu alejhi ve sellem, kaže: „Najbolji među vama je onaj koji nauči Kur’an- poduči se Kur’anu- a zatim druge podučava njemu .“[i] Trudio se da bude najbolji.
Iako je imao sve što jedan dječak može poželjeti, imao je Abdullah i jednu ranu na srcu. Ta rana zvala se Ali.
Ali je bio Abdullahov najbolji prijatelj. S njim se družio otkako su bili mali. Sada su išli skupa u školu i sjedili u istoj klupi. Zajedno su se vraćali kući i provodili vrijeme u igri.
Taj dječak je bio velika suprotnost svom prijatelju Abdullahu. Često je bio mrzovoljan, nemaran i nije pridavao značaj vjeri. Bili su veoma različiti, a ipak su se veoma voljeli. Abdullah, koliko god je volio svog prijatelja, isto toliko je tugovao zbog njegovog nemara prema namazu, i vjeri općenito. Teško mu je padalo što Ali nije htio da klanja i što mu je namaz bio nevažan. „Pođi sa mnom u džamiju, siguran sam da će ti se svidjeti?“, rekao bi Abdullah Aliju, ali bi se ovaj samo okrenuo i ignorisao ga. Radije je vrijeme provodio u igri. Pokušavao ga je nenametljivo pozivati da obave zajedno namaz, ali bi Ali često davao negativne odgovore. Takvo ponašanje je slamalo srce Abdullahu.
Veoma tužan, Abdullah odluči da se obrati Onome Koji mijenja ljudska srca. Znao je Abdullah da su jedini spas i nada u Allahovoj milosti. Znao je on vrlo dobro da njegov Gospodar može promijeniti svako stanje, pa i uspavano srce njegovog prijatelja Alija. S tim ubjeđenjem, Abdullah je dizao ruke svome Gospodaru i molio da probudi Alija iz nemarnosti. Dovio bi i plakao. Nadao se Allahovoj pomoći i čekao dan kada će mu se dova ispuniti. Znao je da Allah neće odbiti dovu koja se uputi za nekoga drugog, posebno ako se dovi za prijatelja.
Jednog dana, dok su se dva prijatelja igrala u obližnjem parku, čuo se ezan sa jedne od mahalskih džamija. Kada je čuo ezan, Abdullah je odmah ostavio igru i krenuo prema džamiji. „Zašto baš sad? Zar ne možeš to uraditi i poslije?“, upita Ali. Abdullah mu s osmijehom na licu reče da je namaz vredniji kada se obavi u džematu, i laganim korakom napusti park. Dok ga je gledao kako veselo odlazi prema džamiji, Ali se zamisli, ali ništa ne reče. Razmišljao je o namazu. „Šta li je to toliko interesantno u tome?“, govorio bi sebi, „zašto moj najbolji prijatelj svaki put ostavlja ovako zanimljivu igru da bi išao klanjati?“ Tako ostade neko vrijeme i ne primijeti da je njegov prijatelj Abdullah pored njega. Dohvati ga za rame i upita: „Prijatelju, da li je sve uredu, izgledaš zamišljeno?“ „Jeste,“, odgovori Ali. Nije mogao vjerovati da se tako brzo vratio. „Koliko li sam razmišljao?“, reče u sebi. Prije nije primjećivao, ali tada mu odjednom sinu jedna misao, te upita: „Primijetio sam da tvoj boravak u džamiji ne traje dugo!“ Nasmiješen i sretan što je Ali pokrenuo ovu temu, Abdullah reče: „Istina je! Namaz ne traje dugo. I ne oduzima vrijeme od igre.“ Nasmija se Abdullah i nastavi razgovarati sa svojim prijateljem o ljepoti vjere i namaza. Ali ga je svo vrijeme pomno slušao. Činilo mu se veoma interesantnim ono o čemu je pričao njegov prijatelj. Shvatio je da je Abdullah veoma načitan i razborit. Dok je slušao kako mu govori o ljepoti islama, Ali upita: „Da li bih nekada mogao krenuti s tobom u džamiju?“ Obradovan njegovim zahtjevom, Abdullah skoči i zagrli svoga prijatelja. „Kada bi samo znao koliko dugo sam čekao ovo pitanje!“ Tada Ali osjeti Abdullahove suze na svom licu. I sam je bio sretan, ali nije znao otkud te silne emocije.
Dogovorili su se da će ići zajedno na namaz. Prije odlaska, Abdullah poduči Alija kako se uzima abdest. Objasnio mu je elemente namaza, ali i dodao: „Znaj da Allah ne poziva svakoga u Svoju kuću. Samo osobe koje su Allahu drage i koje su posebne zaslužuju mjesto u džamiji. Ti si jedan od njih!“ Namignu mu i oni krenuše. Dok su išli prema džamiji, čuo se ezan, a Alijevo srce je sve brže i brže kucalo. Sa svakim novim korakom osjećao je sve veće i veće uzbuđenje. Taman su ulazili u džamiju, kad su se začule riječi ikameta:
Allahu ekber
Allahu ekber
Ešhedu en la ilahe illallah
Ešhedu enne Muhammeder-resulullah
Hajje ‘ales-salah
Hajje ‘alel-felah
Kad kametis-salah
Kad kametis-salah
Allahu ekber
Allahu ekber
La ilahe illallah[ii]
Ove riječi ga duboko ganuše. Bio je preplavljen emocijama. Toliko ljepote na jednom mjestu. Posmatrao je ljude oko sebe. Redali su se jedan za drugim u safove kao neka neustrašiva vojska. Svi kao jedan. „Kakva ljepota!“, pomisli Ali.
Tada imam započe namaz izgovarajući riječi: „Allahu ekber!“[iii] Stojeći, s rukama preklopljenim na grudima, slušao je Ali ljepotu Allahovog govora, slušao i uživao. Svaka riječ ga je pogađala pravo u srce. „Allahu ekber!“, ponovno se začuo tekbir. Na sedždi Ali osjeti posebnu ljepotu. Sjetio se Abdullahovih riječi: „Allahov rob je najbliži svome Gospodaru kada je na sedždi.“ Osjeti kako mu klize suze niz lice i poželi da ostane u tom položaju zauvijek. Na tom mjestu, dok je bio najbliži svome Stvoritelju, shvati značaj namaza i njegove ljepote.
Nakon namaza, Ali osta dugo u sjedećem položaju, razmišljajući o svom Gospodaru. Sjedio je tako neko vrijeme, a njegov prijatelj ga je samo posmatrao. Abdullah je bio presretan. Sa suzama u očima digao je ruke svome Gospodaru i zahvalio Mu na uslišanoj dovi.
Nakon što Ali ustade, Abdullah ga čvrsto zagrli i reče: „Zaista, najbolje djelo kod Allaha je namaz. Blago onom koji veliča Allaha na ovaj način, jer je to znak čistog i dobrog srca!“ I tako zagrljeni krenuše prema parku da se igraju.
POUKE
- Abdullah je veoma volio svog prijatelja Alija. Iako Ali u početku nije htio klanjati, Abdullah ga nije zbog toga manje cijenio, niti manje volio.
- Znanje je najljepši nakit na Zemlji, i ako je sticano u ime Allaha, dž.š., onda će nam biti sudrug i na budućem svijetu. Vidimo da je Abdullah volio sticati znanje o vjeri, što ga je, u jednu ruku, i činilo tako omiljenim u društvu.
- “Čovjek je vjere svog prijatelja, pa neka čovjek gleda s kim će se družiti.”[iv] Allahovom voljom, Ali je počeo klanjati zbog svog prijatelja Abdullaha koji ga je na lijep način pozivao na namaz i na činjenje dobrih djela.
- Musliman upućuje Allahu dovu u svim životnim situacijama, posebno kada ga zadesi neka nedaća. Tako je i Abdullah molio Allaha za svog prijatelja Alija. A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam prenosi: “Kada čovjek uči dovu za svog odsutnog brata, melek govori: ‘Neka je i tebi isto što i njemu tražiš’.”[v]
- Abdullah je bio tužan zato što Ali nije htio da klanja, što nam govori o jačini ljubavi i bratstva između njih dvojice.
- Abdullah je dobar prijatelj, želi svom prijatelju isto što i sebi. Nije htio da Ali bude od nemarnih zbog izostavljanja namaza, te je dovio Allahu da mu to podari. To nam najbolje ilustruje hadis poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: “Niko od vas neće dostići potpuno vjerovanje sve dok ne bude želio i volio svome bratu ono što želi i voli samome sebi.”[vi] Upravo ovo je poželio Abdullah svom prijatelju Aliju.
- Od potpunog imana je da musliman voli svoga brata (prijatelja) muslimana radi Allaha, dž.š.
- Abdullah je lijepim govorom pokušavao da ukaže Aliju da treba klanjati. Svaki musliman je dužan da upućuje na dobro i da odvraća od zla. “Svaki od vas je ogledalo svome bratu, pa ako na njemu primijeti nešto negativno, neka to otkloni od njega.”[vii]
- Abdullah je sticao znanje, i to širio dalje. Nastojao je da bude što korisniji svojoj zajednici. U hadisu se spominje: “Ljudi su Allahovi štićenici; najbliži Allahu su oni koji su najkorisniji Njegovim štićenicima.”[viii]
- Dječak Abdullah je nastojao da svoj namaz obavi u džematu. Korist džemata je velika. To vidimo u hadisu: „Namaz u džematu vredniji je dvadeset i sedam puta od namaza pojedinca.”[ix] Moramo se truditi da obavljamo namaz u džematu – ovo se posebno odnosi na dječake.
- Namaz je djelo kojim se najviše približavamo Uzvišenom Allahu.
- Namazom se stiču mnoge koristi na dunjaluku i ogromna nagrada na ahiretu.
- Abdullahovo srce je bilo vezano za džamiju i mnogo vremena je tu provodio. A Allah nam o tome kazuje: “Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje, oni su, nadati se, na pravom putu.”[x] Trebamo nastojati da naše srce bude vezano za džamiju, a manje za beskorisne stvari.
- Odlaskom u džamiju stiču se dobra djela i poništavaju loša.
Sigurna sam da voliš ići u džamiju sa svojim prijateljima. Jesam li u pravu? Možeš li mi pomoći da riješimo neke zadatke? Znala sam da ćeš pristati! Idemo!
- Pitaj nekoga u svom okruženju šta znače riječi džemat i ummet.
- Zasigurno i ti, kao i dvojica prijatelja iz priče, obavljaš namaz, zar ne? Možeš li mi reći zašto voliš klanjati?
- Sada kada znamo tvoj odgovor, jedan tvoj prijatelj iz škole ima pitanje za tebe. Interesuje ga koja je svrha namaza. Možeš li mu objasniti?
- Taj prijatelj te zamolio da mu prevedeš riječi ezana. Znaš li?
- Čuješ ezan za podne-namaz, a ti se igraš sa svojim prijateljima. Šta ćeš uraditi?
- Jedan prijatelj te zamolio da mu dovršiš ovaj hadis: „Namaz u džematu vredniji je dvadeset …?
[ii] Allah je najveći (2x)
Svjedočim da nema boga osim Allaha (1x)
Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik (1x)
Dođite na namaz (1x)
Dođite na spas (1x)
Namaz se uspostavlja (2x)
Allah je najveći (2x)
Nema boga osim Allaha (1)
[iii] Allah je najveći.
Nema komentara:
Objavi komentar