Hatidza radijallahu anha

Hatidza radijallahu anha

''O Muhamede, prenesi joj selam od Njenog Gospodara''

''Ona je u mene povjerovala kad su me drugi u laž ugonili, ona mi je pružala pomoć kad su me drugi odbacili i ona mi je rodila djecu'', ovim riječima je opisao Muhammed, sallallahu alejhi we selem, svoju prvu ženu i majku svih vjernika Hatidžu, radijallahu anha.

Puno ime joj je Hatidža, kćerka Esedova bin-Abdul Uzza bin-Kusaj el-Kurejšijje el-Esedijje. Njena majka je bila Fatima bint-Zaida el-Amirijje. Prva je povjerovala u Poslanika, sallallahu alejhi we selem, od svih ljudi svijeta i prva ga podržala i ohrabrila. Bila je 15 godina starija od Poslanika, sallallahu alejhi we selem. Jedna je od onih žena koje su postigle savršenstvo imana, vjere i dunjaluka.
Hatidža je bila amidžična Vereke bin-Nevfela, sljedbenika prvobitnog kršćanskog učenja i jednog od najmudrijih ljudi Mekke u to vrijeme. Poticala je iz ugledne i bogate mekanske porodice.
 
Hatidža prije islama

Hatidža, radijallahu anha, rođena je 68. godine prije Hidžre. Po običajnom pravu Arapa, udala se veoma mlada. Njen prvi muž se zvao Ebu-Haleh en-Nebbaš bin-Zurareh i s njim je imala dva sina: Hale i Hinda. Ebu-Haleh je umro nakon nekoliko godina braka, ostavljajući Hatidžu, radijallahu anha, i dvojicu sinova, a iza njega je ostalo i veliko bogatstvo.
Hale i Hind su živjeli sa Poslanikom, alejhi selam i Hatidžom, radijallahu anha, te ih je ...
Poslanik, sallallahu alejhi we selem, odgajao. Obojica su primili islam i obojica prenose hadise od Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi we selem.
Zna se da je Hind, sin Hatidžin, sudjelovao u nekim velikim bitkama islama, a i on i brat su bili ponosni na to da ih je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, odgajao sa Zejnebom, Rukajjom, Ummu-Kulsumom, Fatimom, Alijom i Zejdom, neka je Allah zadovoljan svima njima!

Potom je bila udata za Atika bin Aiza el-Mahzumija. S njim je rodila kćerku Hindu, koja je odrasla i udala se za svoga amidžića Safijja bin-Umejju bin Aiza el-Mahzumija.
Nakon ova dva braka, dolazili su brojni uglednici Kurejša da je prose. Ona ih je sve odbijala zato što se željela posvetiti odgoju djece i napretku svoje trgovine. I u jednoj i u drugoj stvari je bila veoma uspješna.
Za trgovinu je unajmljivala pouzdane ljude koji su radili za nju.

Ona je, nakon što je čula za Muhammedovo poštenje i ugled, odabrala njega da bude posrednik u trgovini kojom se bavila. Sa njim je, kao pomoćnikom na putu za Siriju, poslala mladića Mejseru. Odabrala je Muhammeda radi toga što se pročuo kao pošten i pravedan mladića i dala mu je naknadu duplo veću nego je ikad ikome dala.

Kad su se vratili sa karavanom, trgovina je bila uspješnija nego ikad do tad. Muhammed je prodao svu robu koju je ponijela karavana, zaradio je duplo više nego ijedan trgovac, kupio je u Siriji stvari koje je smatrao neophodnim i korisnim za Mekku. A pored toga, Mejsera je pričao o Muhammedu, njegovom ahlaku, stavovima.

Udaja za Poslanika, sallallahu alejhi we selem

Mejsera, koji je bio sa Muhammedom, vidio je brojne blagodati, lijepo ophođenje i bereket na putovanju. Uvidio je i očito povećanje zarade u trgovini. Zato mu se Muhammed veoma svidio.
Na putu ka Šamu, Muhammed je otišao u hlad jednog drveta da se odmori. U blizini tog drveta bila je isposnička ćelija nekog pobožnjaka. Taj dođe do Mejsere i upita ga: "Ko je onaj čovjek?" "Jedan Kurejšija iz Harema". Tada isposnik, čije je ime bilo Nestor, reče: "Pod onim drvetom se nije nikad niko odmarao osim vjerovjesnika!"


Mejsera je u trenu primijetio dvojicu meleka kako štite Muhammeda. Po povratku u Mekku, Mejsera je požurio uzeti maštuluk od Hatidže i ispričati joj sve radosne vijesti. Kad ih joj je prenio, ona mu reče: "Pokaži mi odakle ide!" Vidjela je u daljini karavanu i vidjela je da su iznad nje oblaci koji je natkrivaju.
To joj još više poveća ushićenje i priveza joj srce za ovog posebnog mladića...

Kad je Muhammed došao do nje, pričao joj je o trgovini, putu, stanju karavane. Čim je Muhammed otišao od nje, ona se posavjetovala sa svojom prijateljicom po imenu Nufejsa, koja se ponudi da razgovara sa Muhammedom. Hatidža je pristala na to i Nufejsa se ubrzo našla kod Muhammeda i upitala ga zašto se još ne ženi.
On joj odgovori da nema sredstava za ženidbu. Potom mu ona reče: "A kad bi dobio sredstva i kad bi ti se nudio brak, u kome su ljepota, bogatstvo, otmjenost i obilje, zar ne bi pristao?" "Ko je ona?", upitao je. "Hatidža", odgovori Nufejsa. "Kako će mene zapasti takav brak?", upita. "Prepusti to meni", odgovori ona. "Ja sa svoje strane pristajem", reče Muhammed.
Nufejsa ode do Hatidže i ispriča joj radosnu vijest. Hatidža poruči da Muhammed dođe do nje. Kad je došao, ona mu reče: "Sine moga amidže, volim te što si mi rod i što si uvijek u sredini i ne priklanjaš se nikome ni zbog čega, a volim te i zbog tvoje pouzdanosti i zbog ljepote tvoje naravi i tvoga iskrena govora".
Ona mu se ponudi da je uzme za ženu, pa se dogovoriše da ona razgovara sa svojim amidžom, a on sa svojim. Do vjenčanja je ubrzo došlo i određen je mehr od 20 ženskih kamila. Zanimljivo je spomenuti i to da autori sire navode da je i Halima es-Sa'dijja, Muhammedova majka po mlijeku, došla da prisustvuje vjenčanju svoga sina po mlijeku.
Nakon vjenčanja, vratila se svome plemenu sa 40 ovaca, koje je dobila kao hediju od plemenite mlade koja je bila presretna udajom.

Brak El-Emina i Et-Tahire

Tada počinje njihov sretini bračni život. Hatidža je bila vjerna, pažljiva, časna, plemenita supruga, a Muhammed je bio uzorit suprug.
Živjeli su u Hatidžinoj kući i nastavili se baviti trgovinom. Hatidža je ubrzo rodila Kasima, po kome se Muhammed prozva Ebu Kasim, otac Kasimov, a Hatidža - Ummu-Kasim, majka Kasimova.
Poslije je rodila drugu djecu: Zejneb, Rukajju, Ummu-Kulsum, Fatimu i Abdullaha.
Dakle, za oko 15 godina bračnog života, Hatidža i Muhammed su od Allaha, dž. š., dobili na dar i iskušenje šestero djece.
Kažemo iskušenje zato što je Allah, dž. š., ubrzo poslije njihova rođenja, uzeo Sebi Kasima i Abdullaha, tj. oni su umrli veoma mali.
Muhammed je imao običaj jedanput u godini se izdvojiti od svih, pa i od svoje porodice.
Mjesec dana bi odlazio u pećinu Hira da robuje Gospodaru, Jednom i Jedinom, a da bi se izdvojio od Mekkelija i njihovih lažnih božanstava, strasti i opčinjenosti. Hatidža je podržavala svoga supruga, pa je znala se i brinuti za njim te bi ponekad pošalji nekoga da ga čuva u potaji od bilo koga ko bi mu naudio.


Muhammed je u ovom stanju osamljivanja ostao onoliko koliko je Allah, dž. š., htio da ostane, a onda je, jednoga ramazana, Allah poslao meleka Džibrila, alejhi selam, sa Objavom.
Dobio je prvu objavu sure "'Alek" te je brzo pohitao kući od straha koji je osjećao.
Pred rano jutro je došao kući govoreći: "Pokrijte me, pokrijte me!" Hatidža - nakon što joj je Muhammed, sallallahu alejhi we selem, opisao šta je doživio, reče: "Allah te čuva, o Ebu-Kasime! Raduj se, o sine moga amidže! Jer, tako mi Onoga u Čijoj ruci je Hatidžina duša, nadam se da si ti vjerovjesnik ovoga ummeta.
Tako mi Allaha, On te neće poniziti nikad... Ti vodiš brigu o rodbinskim vezama, iskrenog si govora, pomažeš onima kojima je pomoć potrebna, boriš se za istinu i pravo svih onih kojima ono pripada..."

Nakon ovih riječi ohrabrenja, Muhammedovo, sallallahu alejhi we selem, srce se smiri. Njegova žena mu vjeruje i podržava ga u onome što mu je došlo od Gospodara svjetova!

Kad su otišli do Vereke, on im potvrdi da je ono što je Muhammed, sallallahu alejhi we selem, dobio - Objava Uzvišenog Allaha i nagovijesti im da je sunnet svih poslanika i vjerovjesnika da ih njihov narod progoni i bori se protiv njih!
Taj sunnetullah se ubrzo ostvario nakon što je Allah objavio Svome Poslaniku: "O ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! I haljine svoje očisti! I kumira se kloni! I ne prigovaraj držeći da je mnogo! I radi Gospodara svoga trpi!" (Muddessir, 1.-7.).

Poslanik, sallallahu alejhi we selem, odazvao se ovome naređenju i odmah je počeo sa javnom propagiranjem islama. Kako mu je nagoviješteno, napali su ga njegovi sunarodnjaci radi njegovoga pozivanja.

Hatidža, radijallahu anha, također je bila pozivalac u Allahovu, dž. š., vjeru. Prvi plodovi njenog poziva su prihvatanje islama njenih kćerki, njenog roba Zejda..., neka je Allah zadovoljan svima njima!
Hatidža, radijallahu anha, mnogo je toga podnijela na Putu istine.
Svojim očima je gledala smrtne muke Sumejjine, prvog šehida u islamu.
Gledala je sva mučenja i sama ih podnoseći. Gledala je i doživljavala muke njenog supruga, njene djece, muslimana...
Sa muslimanima je bila tri godine u teškoj izolaciji, a bilo je vremena da su muslimani jeli samo bilje i lišće palmi! Nakon ove teške blokade i izolacije muslimana od mušrika, Hatidža, radijallahu anha, se razbolje u svojoj 65. godini. U njenoj smrtnoj bolesti, uvijek su uz nju bili Poslanik, sallallahu alejhi we selem, Fatima i Ummu-Kulsum, radijallahu anha.

Hatidža, radijallahu anha, preselila je na Ahiret prije nego je propisano pet dnevnih namaza, u mjesecu ramazanu, treće godine prije Hidžre. Allah, dž. š., naredio je Svome Poslaniku da je obraduje kućom u Džennetu.

Poslanik, sallallahu alejhi we selem, oženio se kad je njoj bilo 40 godina, a njemu je tada bilo 25. U džahilijetu je nosila nadimak Et-Tahira (Čista). U braku su živjeli oko 25 godina. Ukopana je u mjestu Hudžun.

Odlike i počasti

Ona je prva Poslanikova supruga. Prije se nije ženio, a ni za njena života.

Kao što smo spomenuli, ona je prva osoba koja je prihvatila islam. Nakon nje, islam su prihvatili Ebu-Bekr, radijallahu anhu, i Alija, radijallahu anhu. Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, rekao: "O Hatidža, Džibril te selami!"

Muslim, u posebnom poglavlju o vrijednostima Hatidže, radijallahu anha, prenosi od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu: "Došao je jedne prilike Džibril do Poslanika, sallallahu alejhi we selem, i rekao mu: 'Evo, dolazi ti Hatidža donoseći nešto hrane ili vode, pa kad ti dođe, prenesi joj selam od njenog Uzvišenog Gospodara i od mene, i obraduj je Džennetom u kome neće biti niti buke niti galame!"
Kad bi Poslanik, sallallahu alejhi we selem, zaklao ovcu, dio bi pošalji i Hatidžinim prijateljicama.

Nije žalila imetka na Allahovom putu i svega ga je posvetila tome. Ona je jedna od najvrednijih žena svijeta.
Bila je izuzetno umno obdarena, plemenita, ponosita.
Poslanik, sallallahu alejhi we selem, isticao je uvijek među ostalim suprugama - majkama vjernika, do te mjere da je Aiša, radijallahu anha, rekla da nije bila ljubomornija ni na jednu ženu kao na Hatidžu, radijallahu anha, zato što je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we selem, često spominjao.
Jedne prilike, kad je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, govorio o Hatidži, radijallahu anha, o njenim odlikama i molio Allaha, dž. š., za nju toliko dugo da je Aiša, radijalalhu anha, iz ljubomore progovorila: "Allah ti je zamijenio boljom i mlađom od nje!"
Na te riječi se Poslanik, sallallahu alejhi we selem, veoma naljutio.
Poslanik, sallallahu alejhi we selem, nakon njenih riječi, reče joj: "Šta si rekla kad je ona u mene povjerovala kad su me drugi u laž ugonili, ona mi je pružala pomoć kad su me drugi odbacili i ona mi je rodila djecu!"
Poslanik, sallallahu alejhi we selem, mjesec dana nije došao do Aiše, radijallahu anha. Aiša, radijalalhu anha, u sebi je molila Allaha, dž. š.: "Allahu dragi, ako od Poslanika ukloniš ovu srdžbu sada, nikad je više neću spomenuti po lošem".
Također se bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, rekao: "Najuglednije žene u Džennetu su Mejrema, majka Isaa, alejhi selam, Asija, supruga faraonova, Hatidža, radijalalhu anha, i Fatima, kćerka Muhammeda, sallallahu alejhi we selem." Poslanik, sallallahu alejhi we selem, rekao je: "Nisam vidio boljeg druga od Hatidže. Kad smo se ja i moj pratilac vraćali iz trgovine, kod nje je uvijek bila pripremljena gozba posebno za nas".

Osman ibn Affan radijallahu anhu

Osman ibn Affan radijallahu anhu

OSMAN IBN AFFAN radijallahu anhu

ČOVJEK KOJEG SE STIDE MELECI

Puno ime mu je Osman bin Affan bin el-As bin Umejje bin Abduššems bin Abdumenaf bin Kusajj. Bio je rođak Poslanika, sallallahu alejhi we selem, sa dvije strane. Njegova nana s majčine strane bila je kćerka Abdul-Mutalibova, tj. Poslanikova, sallallahu alejhi we selem, tetka. S druge strane povezan je s Poslanikom, sallallahu alejhi we selem, preko pretka Abdul Menafa.

Osman, radijallahu anhu, je rođen u bogatoj trgovačkoj porodici. Bio je poznat po nježnosti i blagosti. Nadaleko je bio poznat njegov stid i veličina njegovog ahlaka. Bio je učen čak i prije prihvatanja Islama. Nikada se nije zanimao za razvratna djela njegovog naroda. Ono što je također izrazito karakteristično za njegovu ličnost je to da je imao prirodni prezir prema svađama, upotrebi sile ili bilo čega sličnog.

Bio je lijepog izgleda, srednje visine, okrugla lica, nježne kože, tamnoput, pravog nosa, krupnih očiju.

Primio je Islam sebebom Ebu Bekra, radijallahu anhu, koji mu je rekao: "Teško tebi, Osmane! Kako ti, kao razborit čovjek, ne možeš razlučiti istinu od neistine? Kakvi su ovo kipovi koje obožava naš narod? Zar nisu od kamena, gluhi, slijepi, niti koriste, niti štete?"

Osman, radijallahu anhu, reče: "Allaha mi, takvi su kakve si ih opisao." Nakon toga su otišli do Poslanika, sallallahu alejhi we selem, gdje je Osman, radijallahu anhu, priznao svoj Islam, izgovarajući šehadet.

Njegova blizina s Poslanikom, sallallahu alejhi we selem, se ogleda i u tome što je ubrzo postao zet Poslanika, sallallahu alejhi we selem, oženivši njegovu kćerku Rukajju.

S njom je i učinio hidžru u Abesiniju, nakon što su se pritisci Kurejša povećali, a zatim su se nakon nekog vremena ponovo vratili u Mekku. Njihov brak je bio čuven po slozi, ljubavi i zajedništvu. Njihova porodica je prva učinila hidžru u Medinu.

Počinje razvijanje Medine. Poslanik, sallallahu alejhi we selem, je učinio hidžru s Ebu Bekrom, radijallahu anhu, pretvarajući time Medinu u centar Allahove objave, islamske misli i naglog jačanja Islama.

Ubrzo zatim došlo je do prve veće bitke u historiji Islama, Bitke na Bedru. Osman, radijallahu anhu, zbog bolesti svoje voljene supruge, nije učestovao u ovoj velikoj pobjedi muslimana. Na isti dan je na Ahiret preselila Rukajja radijallahu anhu.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem, je za Osmana, radijallahu anhu, odvojio dio plijena, kao da je i on učestvovao u ovoj bici.

Želeći da sačuva svoje tazbinstvo s plemenitim Poslanikom, Osman je zaprosio i njegovu drugu kćerku Ummu Kulsum. Poslanik, sallallahu alejhi we selem, je prihvatio ovaj brak i vjenčao ga s njom.

Zbog ovoga je Osman, radijallahu anhu, prozvan ZUN-NUREJN (Vlasnik dva svjetla), tj. Vlasnik dvije časti, time što je dva puta postao zet Poslanika, sallallahu alejhi we selem, a u ovome nam je dokaz velike Poslanikove ljubavi naspram ovog časnog čovjeka.

Prenosi se od Nizala bin Sebre el-Hilalija da je rekao: "Rekli smo Aliji radijallahu anhu.: "Vođo pravovjernih, pričaj nam o Osmanu bin Affanu!"

On je rekao: "Prozvan je Zun-nurejn, na najvećim je stepenima, srodio se s Poslanikom, sallallahu alejhi we selem, preko njegovih kćeri, i osigurana mu je kuća u Džennetu."

Osman, radijallahu anhu, je bio Poslanikov, sallahu alejhi we selem, izaslanik u Mekku, za vrijeme događaja poznatog kao Ugovor na Hudejbijji. Kurejšije su uhapsile Osmana, radijallahu anhu, a do muslimana je došla vijest da je Osman, radijallahu anhu, ubijen.

To je bio sebeb čuvene muslimanske prisege na smrt, a radi bitke protiv Kurejša. Ovaj slučaj spominje i Allah, dž.š., u Kur'anu: "Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli.

On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih. I nagradiće ih skorom pobjedom." (Prijevod značenja - Feth, 18.)

A Poslanik, sallallahu alejhi we selem, je u toku zakletve pružio svoju ruku i rekao: "Ovo je Osmanova ruka", a u drugoj predaji :"Ovo je za Osmana" (Fethul Bari: 7/54/3698, Tirmizi, i kaže hasen-sahih).



IZBOR ZA HALIFU

Nakon što je pokopan halifa Omer bin Hattab, radijallahu anhu, prvog dana 24. godine po Hidžri, po halifinom naređenju pristupilo se vijećanju šure koju su sačinjavala šesterica istaknutih ashaba, među kojima je jedan trebao biti izabran za halifu.

To su bili: Osman bin Affan, Alija bin Ebi Talib, Talha bin Ubejdullah, Zubejr bin Avvam, Sa'd bin Ebi Vekkas i Abdurrahman bin Avf.

Ovu naredbu halifa Omer je dao nakon što je uvidio da je islamska država dovoljno stabilna te da odluka o upravi treba da bude donesena između ovih najistaknutijih ashaba.

Nakon dugog vijećanja, Abdurrahmanu bin Avfu, r.a. bi povjereno da on donese krajnju odluku, tj. da izabere jednog od dvojice: Osmana bin Affana i Alije bin Ebi Taliba. Oba ova ashaba su bili pisari Allahove Objave.

Kada se klanjala dženaza Omeru, radijallahu anhu, Abdurrahman je ih izjednačio tako što ni jednom nije dopustio da bude imam, znajući da bi to moglo izazvati nedoumice, te je odredio da dženazu klanja Suhejb bin Sinnan er-Rumi, kojeg je Omer bio odredio da klanja ljudima kao imam, nakon što je smrtno ranjen halifa Omer.

U kabur su ga spustili članovi šure sem Talhe, sa njegovim sinom Abdullahom, tako da su i ovdje bili izjednačeni Osman i Alija, radijallahu anhu, Odluka je bila teška.

Abdurrahman, radijallahu anhu, je tri dana klanjao nafile, a zatim bi izlazio i tražio mišljenje muslimana po ovom pitanju. Spominje se da je pitao sve, čak i putnike namjernike, nije izostavio ni to da pita djecu u mektebima, te da ova tri dana skoro nije zaspao. Odluka velike većine muslimana je bila: NOVI HALIFA MUSLIMANA JE OSMAN BIN AFFAN, radijallahu anhu.

Kada je odluka donesena, muslimani su se iskupljali u mesdžidu da bi dali prisegu halifi. Nakon ovoga Osman, radijallahu anhu, im se obrati prigodnom hutbom u kojoj je rekao:

"Vi ste u kući prolaznosti. Nadmećite se u dobru koliko možete do kraja vašeg života. Ne znate hoćete li osvanuti ili omrknuti.

Zar nije dunjaluk prepun obmana, pa neka vas nikako život na ovome svijetu ne zavara i neka vas u vjeri u Allaha šejtan ne pokoleba. Uzmite pouku od prošlih naroda i trudite se da budete bolji. Ne budite nemarni.

Gdje su oni što su radili za dunjaluk, i što su ostavili tragove i ostatke svojih civilizacija iza sebe? Zar niste čuli za njih?

Odbacite dunjaluk kao što ga je i Allah, dž.š., odbacio i tražite Ahiret, jer je Allah rekao da je on bolji, riječima: "Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho i vjetrovi ga raznesu.

A Allah sve može! Bogatstvo i sinovi su ukras na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će kod Gospodara tvog bolje nagrađena i ono (su) u šta se čovjek može pouzdati!" (Prijevod značenja - Kehf, 45.-46.)



NAJZNAČAJNIJA DJELA OSMANA radijallahu anhu

Među najznačajnija djela halife Osmana bin Affana, radijallahu anhu, se ubrajaju:



1)DALJA STABILIZACIJA ISLAMSKE DRŽAVE.

U prvim godinama Hilafeta Osman, radijallahu anhu, se posvetio dovršavanju i upotpunjavanju vojnih operacija na Istoku i Zapadu. U potpunosti je osvojena Armenija i Azerbejdžan. Uništava se Perzijsko carstvo. Bizantijske trupe su osujećene u namjerama da pod svoje okrilje povrate Egipat i Šam.

2) OSNIVANJE POMORSKIH SNAGA

Centri mornarice su bili u Egiptu i Šamu.

Zadatak je bio jasan: očuvanje obala islamske države i ispomoć u ratovima protiv nevjernika. Mornarica je prerasla u najveću pomorsku silu tog vremena, što se ogledalo u osvajanju mnogih ostrva, među njima i Kipra.

3) SAKUPLJANJE I ŠIRENJE MUSHAFA

Osnivaju se rigorozne komisije za širenje Mushafa. Uzet je primjerak koji je čuvan kod Hafse, radijallahu anhu, Poslanikove, sallallahu alejhi we selem, supruge, te je umnožen i razaslat u sve krajeve islamske države kako bi se spriječilo bilo kakvo razilaženje u Allahovoj Objavi.

O svojoj ljubavi spram Allaha I Njegova Poslanika, te njegovom ulogom u Islamu, vidimo i u njegovim, radijallahu anhu, skromnim riječima: "A zatim, pa kada je Allah poslao Svoga Poslanika sa istinom, bio sam jedan od onih koji su se (odmah) odazvali Allahu i Njegovom Poslaniku, i povjerovao sam u sve s čime je poslat, a zatim sam učinio i dvije hidžre… Drugovao sam s Poslanikom, salallahu alejhi we selem, a da mu nikada nisam bio nepokoran, niti sam ga ikada prevario…"

(Fethul-Bari:7/53/3696)

POBUNA PROTIV HALIFE

Kao što smo već spomenuli, halifa Osman, radijallahu anhu, je bio izrazito blage naravi. Mnogi historičari ovu činjenicu uzimaju kao povod za mnoge napade na halifu. Njegova blagost je bila tolika da nije skoro nikoga uskraćivao od onoga što bi zatražio.

Ovo su pratili munafici, na čelu sa Abdullahom bin Sebe'om, koji je u Egiptu otvoreno počeo izazivati revolt protiv halife muslimana. Izmišljao je njegove greške i mahane, govorio protiv njega i širio smutnju po islamskoj državi. Klica sumnje se brzo širi. Revolt jača te i mnogi iskreni vjernici dolaze u nedoumicu i podpadaju pod propagandu munafika.

Njegova mirna priroda ne odgovara na ova kretanja. Kulminacija pobune je bila kada su ustanici došli u Medinu, glavni grad islamske države, te opkolili kuću u kojoj je stanovao Osman, radijallahu anhu.

Osman, radijallahu anhu, je ubijen dok je učio Kur'an.

Osman, radijallahu anhu, je iza svoje smrti ostavio četiri časne supruge. To su bile: Naila, Remla, Ummul Benin i Fahata. Osmana, radijallahu anhu, je Allah obdario sa 14-oro djece, od kojih su neka umrla u svojoj ranoj mladosti.

Pobuna protiv halife ostavila je ogroman prostor za kasnija djelovanja munafika, i njihovo osnivanje raznih sekti, pravaca i podvala. Događaji koji su neposredno uslijedili su usko bili povezani sa ovim nemilim događajem.



NEKE KARAKTERISTIKE OSMANA BIN AFFANA, radijallahu anhu

Rekao je Omer, radijallahu anhu, kada je određivao članove šure: "Ne vidim ni jednog ko je preči da odlučuje o toj stvari od sljedećih, kojima je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, bio zadovoljan u svom životu, to su: Alija, Osman, Zubejr, Talha, Seid i Abdurrahman"

Jedna od karakteristika koja je krasila Osmana, radijallahu anhu. je i to da mu je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, lično potvrdio da je on od stanovnika Dženneta. Naime, u mnogo hadisa se prenosi slučaj u vezi bunara Aroma, u blizini Medine, za koji je Poslanik sallallahu alejhi we selem. rekao da onaj ko ga kupi i stavi na raspolaganje muslimanima, taj je stanovnik Dženneta. Učinio je to Osman, radijallahu anhu. Druge prilike, Poslanik, sallallahu alejhi we selem, je ponovio ovu svoju poruku muslimanima kada je za vrijeme sakupljanja novaca za "siromašnu vojsku" (kako je prozvana), Osman radijallahu anhu je poklonio 300 deva i 1000 zlatnika.

Prenosi Muslim od Aiše, majke vjernika, da je rekla: "Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi we selem:"Kako da se ne stidim čovjeka kojeg se stide meleci." (Sahihul-Muslim i njegov šerh: 5/168), Buhari, "Feth": 7/3695)

Bio je čovjek koji je čuvao svoju vjeru i svoju čast, te je i Poslanik, sallallahu alejhi we selem, upozorio Osmana, radijallahu anhu, da istraje u dobu fitneta i razilaženja koja će se desiti u njegovo vrijeme. Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik rekao svojim ashabima:"Doći će vrijeme fitneta i razilaženja, ili razilaženja i fitneta" "Šta nam preporučuješ, o Allahov Poslaniče?" - rekoše ashabi. "Držite se Emira (vođe) i njegovih drugova", te je pokazao ka Osmanu. (Hakim u "Mustedreku" / 3/103, i Ahmed u "Musnedu" 4/105-110).

Također se bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, tražio na smrtnoj postelji da mu se dovedu neki njegovi prijatelji. Te je po Poslanikovoj, sallallahu alejhi we selem, želji doveden Osman, radijallahu anhu, te ga je on obavijestio o tome da će biti mučen i ubijen, te je on, radijallahu anhu, na dan svoje pogibije rekao: "Ovo mi je obećao Poslanik, i ja sam strpljiv na tome."

Od Enesa, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: "Popeo se Poslanik, sallallahu alejhi we selm, na brdo Uhud, s njim su bili Ebu Bekr, Omer i Osman, radijallahu anhu, te se ono počelo tresti. Poslanik je rekao: “Smiri se! Na tebi su Poslanik, Siddik i dva šehida (tj. Omer i Osman)" (Feth:7/53/3699)

Pa neka Allah podari najljepšu nagradu ovome heroju Islama!

Ebu Bekr Es Sidik radijallahu anhu

Ebu Bekr Es Sidik radijallahu anhu

EBU BEKR ES-SIDIK radijallahu anhu

PRVI KOJI JE POVJEROVAO I NIKAD NIJE POSUMNJAO

Sam Poslanik, alejhi selam, je rekao: "Nikog nisam pozvao u Islam, a da nije sačekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu Bekra koji se nije ni dvoumio, niti oklijevao; čim sam mu spomenuo Islam, odmah ga je prihvatio"

Puno ime mu je Abdullah bin Osman bin Amir bin Amr bin K'ab bin S'ad bin Tejjim bin Murre. Otac mu je imao nadimak Ebu Kuhafe. Stoga je Ebu Bekr radijallahu anhu poznat i kao Ibn Ebi Kuhafe. Bio je radijallahu anhu pripadnik plemena Kurejš, porodice Tejm ibn Murre, koja je u mušričkom društvu imala ulogu u rješavanju problema oko krvarine. Kada je zašao u muževno doba Ebu Bekr, radijallahu anhu, je postao poglavar svoga plemena. Ibn Hišam ga opisuje: "Ebu Bekr, radijallahu anhu, je bio omiljen čovjek u svom narodu. Ljubazan i jedinstven. Najbolje je poznavao rodoslov Kurejšija i tome je podučavao druge, a znao je i ostale stvari u vezi sa Kurejšijama, bile dobre ili loše. Bio je lijepog ahlaka i velikog ugleda. Ljudi iz njegovog naroda su mu dolazili i bili prisni s njim iz više razloga: zbog njegovog znanja, zbog njegovog poštenog trgovanja i da bi uživali u njegovom društvu."

Ebu Bekr, radijallahu anhu, se bavio trgovinom odjeće i platna, i Allah, dž.š., mu je podario veliki bereket u toj trgovini.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, kao ashab - prijatelj Poslanika, sallallahu alejhi we selem.

Svi historičari se slažu da je on, radijallahu anhu, bio prvi zreo čovjek koji je povjerovao u Poslanstvo, i koji je počeo slijediti poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi we selem. Sam Poslanik, alejhi selam, je rekao o njegovom primanju Islama, u hadisu kojeg prenosi Abdullah ibn Husej et-Tejmij: "Nikog nisam pozvao u Islam, a da nije sačekao, oklijevao i razmatrao, osim Ebu Bekra koji se nije ni dvoumio, niti oklijevao; čim sam mu spomenuo Islam, odmah ga je prihvatio". Ebu Bekr, radijallahu anhu, je prvi Poslanikov, sallallahu alejhi we selem, daija. Njegovom da'vom su u Islam ušli mnogobrojni ashabi, među kojima su najpoznatiji: Osman ibn Affan, Abdurahman ibn Avf, Talha ibn Ubejdullah, Zubejr ibn Avvam, S'ad ibn Ebi Vekkas, Ebu Ubejde ibn Džerrah. Nadimak Es-Siddik (Istinoljubljivi) mu je dao sam Poslanik, sallallahu alejhi we selem, kada se desio slučaj Israa, te su mnogi posumnjali u Poslanika, a Ebu Bekr je to odlučno potvrdio. I zaista, taj nadimak nam najbolje predstavlja lik Ebu Bekra radijallahu anhu. On je sav svoj život, imetak i samoga sebe posvetio u širenju Istine. Tako nije žalio imetka kupujući robove muslimane od mušrika, samo s ciljem da bi ih oslobodio.

Nikada nije bila potreba za novcem, a da Ebu Bekr, radijallahu anhu, ne bi pohitao ka Poslaniku, sallallahu alejhi we selem, noseći mu od svoga imetka ono što je imao. Sebi i svojoj porodici bi ostavljao Allaha i Njegova Poslanika. Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, salllallahu alejhi we selem, rekao: "Ničiji imetak mi nije koristio kao imetak Ebu Bekra." Tada je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rekao: "A kome ja i moj imetak pripadamo ako ne tebi, o Allahov Poslaniče!"

Ebu Bekr je stalno bio uz Poslanika, sallallahu alejhi we selem. S njim je i hidžru učinio. Njegova porodica ih je pomagala na ovome putu. Učestvovao je u svim bitkama kao mudžahid na Allahovom putu. U Medini je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, iz poštovanja prema Ebu Bekru, radijallahu anhu, zaprosio njegovu kćerku Aišu, i tako je Ebu Bekr, radijallahu anhu, dobio najboljeg zeta od svih ljudi svijeta.




Poslanikov halifa

Početkom rebiul-evela 11. godine po hidžri Poslanik, sallallahu alejhi we selem, se razboli. U ponedjeljak, ujutro, 12. rebiul-evela izađe iz Aišine sobe i ljudima održa vaz u mesdžidu.Odredio je Ebu Bekra, radijallahu anhu, za imama ljudima u namazu, a Usamu ibn Zejda za vođu mudžahida u ratu protiv Bizantijaca.

Poslanik, sallallahu alejhi we selem, se vratio u svoju sobu i ubrzo zatim preselio ka Allahovoj, dž.š., milosti. Među ashabima je počela panika. Nisu mogli shvatiti da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, preselio… Na Ahiret je preselio njihov drug, Allahovo odabrano stvorenje, Njegov posljednji Poslanik ljudskom rodu, Muhammed ibn Abdullah, sallallahu alejhi we selem. U tom teškom trenutku, Ebu Bekr je otišao da se uvjeri u stanje Poslanika. Otkrio je njegovo plemenito lice i zaplakao. Ljubio je Poslanikovo lice, govoreći: "Divno li je tvoje lice, dok si bio živ. A njegova ljepota je i sada."

Zatim je izašao pred ljude i rekao: "O ljudi, ko je obožavao Muhammeda, neka zna da je Muhammed preselio, a ko obožava Allaha, pa Allah vječno živi i nikad ne umire". Proučio je ajet:: "Muhammed je Allahov Poslanik. A i prije njega je bilo poslanika. Pa ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se vi stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati neće Allahu nimalo nauditi, a Allah će zahvalne sigurno nagraditi."

Nakon toga ljudi su shvatili da je Poslanik zaista preselio. Uputiše se ka Sekifi Beni Seide i tamo počeše raspravljati o tome ko će biti halifa (Poslanikov, sallallahu alejhi we selem, nasljednik u stvarima muslimana). Jednoglasno odlučiše da je najzaslužniji da to bude Ebu Bekr, radijallahu anhu, Poslanikov najbliži prijatelj i najbolji poznavalac sunneta. U ovom potezu, ashaba radijallahu anhu, da su raspravljali o halifi prije nego su ukopali Poslanika sallallahu alejhi we selem. vidimo veliku važnost institucije HALIFE.

Jer muslimani uvijek moraju imati jasno definisano i jako vođstvo da bi uspjeli! Allahova mudrost je bila da nije preko Poslanika, sallallahu alejhi we selem, direktno naredio ko će taj čovjek biti, nego je to prepušteno ashabima i dogovoru među njima. U samom ovom postupku jasno vidimo da institucija vođstva u Islamu nikako nije nasljedna sa oca na sina, nego je izbornog karaktera. Mnogi vide u Poslanikovom, sallallahu alejhi we selem, izboru Ebu Bekra da ga zamjenjuje u mihrabu jasan dokaz da je on najpodobniji za hilafet, jer kada ga je odabrao u vjerskim poslovima da predvodi ljude, onda je preče da bude njihov predvodnik i u ovosvjetskim.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, tada održa svoju čuvenu hutbu (prigodan govor) koja glasi: "O ljudi! Izabran sam da vas vodim, iako nisam najbolji među vama. Ako budem postupao ispravno, vi me pomozite a ako budem griješio, spriječite me u tome. Istina je emanet. Laž je obmana i prevara. Slabić među vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki među vama je kod mene slab sve dok od njega ne uzmem ono što Allah dž.š. zahtijeva.

Nijedan narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen. Niti će se razvrat proširiti među narodom, a da neće biti stavljen na kušnju. Pokoravajte se meni dok se ja budem pokoravao Allahu i Poslaniku, a ako se suprostavim Allahu i Poslaniku, nemojte mi se pokoravati. Ustanite na namaz, Allah vam se smilovao."

U samom početku ove hutbe vidimo veliku skromnost Ebu Bekra, radijallahu anhu. Po vjerovanju ehli-sunneta Ebu Bekr je najbolji čovjek poslije Poslanika, sallallahu alejhi we selem. Ovo potvrđuju mnogobrojni Poslanikovi hadisi. Također, Ebu Bekr, radijallahu anhu, odmah na početku svoje "vlasti" postavlja jasne temelje po kojim će se on a i ostali vladati. Nema tu prostora ni za kakva obećanja, lične prezentacije, samohvalisanje ili nešto slično što mi danas posmatramo svakodnevno.

Nakon smrti posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem, Arapi se razjediniše, a istinski muslimani ostadoše jedno tijelo, onako kako ih je naučio njihov Učitelj. Ova razjedinjenost se ogledala u ostavljanju Islama i vraćanju šejtanovim stopama, odbijanju vjerskih dužnosti, pojavi lažnih poslanika i sl. Ebu Bekr, radijallahu anhu, ovo shvati kao opasnost po muslimane te posla na otpadnike 11 vojski, koje želješe sam predvoditi, ali ga istaknuti ashabi, naročito Alija, radijallahu anhu, odvratiše od toga.

Tada halifa, r.a., napisa pismo murtedima: " U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Od Ebu Bekra, namjesnika Allahovog Poslanika, alejhi selam, svima do kojih dođe ovo moje pismo, bili oni u Islamu ili se odmetnuli.

Neka je Allahov mir i spas na sve koji slijede Uputu i poslije se ne vraćaju u zabludu i slijepilo. Doprla mi je vijest o odmetanju onih koji su ostavili svoju vjeru, nakon što su je bili prihvatili, pokušavajući prevariti Allaha i zapostaviti Njegova naređenja, da bi udovoljili šejtanu…"

I zaista, Allahovom odredbom, mir i stabilnost se ubrzo vratiše na Arabijski poluotok. S obzirom da je borba protiv otpadnika od vjere odnijela mnogo života, od kojih su mnogi životi hafiza, Ebu Bekr radijallahu anhu je naredio da se osnoju rigorozne komisije koje će sakupiti Kur'an u jednu zbirku (Mushaf).

Do tada Kur'an nije bio u Mushafu, nego je bio ispisan na listovima, i raznim materijalima po kojim se u to vrijeme pisalo. Sakupljanje Kur'ana u jednu zbirku (Mushaf) se ubraja u najveće poslove koje je uradio Ebu Bekr, radijallahu anhu, za ovaj ummet …



Osvajanje Iraka i Šama

Nakon što se stabilnost ponovo uspostavila, Ebu Bekr pođe razmišljati o slanju mudžahida ka Iraku kako bi ljude izveli iz robovanja ljudima u robovanje Allahu, Stvoritelju ljudi i kako bi dostavili Allahovu Poslanicu.

Za ovu dužnost odabra dvojicu uglednih vojskovođa: Halida ibn Velida i Ijjada ibn Ganema radijallahu anhu. Njih dvojica su neumoljivo kršili stanice kufra i nasilja gdje god bi ih našli šireći istinu o Istini i pozivajući ljude da je prihvate.

I zaista, ne prođe mnogo vremena, i muslimani zavladaše velikim dijelom sadašnjeg Iraka, slamajući snagu tadašnje Perzije. Nakon ovoga Ebu Bekr, radijallahu anhu, sazva Savjetodavno vijeće (Medžlisu šura) i obavjesti ih o stanju Hilafeta te predloži oslobađanje Šama.

Savjetodavno vijeće mu dade podršku, što se najbolje ogleda u riječima Alije, radijallahu anhu: "Držim te blagoslovljenim čovjekom i tvoj moral je blagoslovljen. Pa ako kreneš na njih ili pošalješ vojsku, s Allahovom pomoći ćeš pobijediti". Zatim odredi četvoricu vođa za četri vojske koje posla ka Šamu.

U pripremi im održa govor i da im glavne smjernice: "Preporučujem vam bogobojaznost i pokornost Allahu. Poštujte Njegove naredbe i bojte Ga se! Kada sretnete neprijatelja, pa vam Allah dadne pobjedu, nemojte zatajivati ništa od plijena i ne skrnavite tijela poginulih neprijatelja, ne iznevjerite, i ne budite kukavice!

Nemojte ubijati djecu, starce i žene. Nemojte spaljivati palme i oštećivati ih, nemojte uništavati drveće koje daje plod i nemojte klati stoku osim što vam je potrebno da se prehranite…" Allahovom voljom, mudžahidi su, poštujući ove jasne naredbe, i slijedeći svoga Poslanika, sallallahu alejhi we selem, postigli čistu pobjedu nad nevjernicima protiv kojih su poslati…

U samom toku ovih borbi i pred veliku bitku na Jermuku, halifa se razboli. Tokom cijele bolesti (oko 15 dana) je razmišljao o stanju muslimana. Zovnuo je svoga pisara i rekao da zapiše slijedeći tekst: "U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

Ovo su riječi Ebu Bekra ibn Ebi Kuhafe u zadnjim trenucima njegovoga života na dunjaluku, napuštajući ga i približavajući se životu Ahireta, na kojem će svaki nevjernik povjerovati, svaki grješnik će se uvjeriti i svaki lažac će istinu progovoriti. Ostavljam vam kao svoga nasljednika Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, pa ga slušajte i pokoravaj te mu se, ako bude pravedan.

To je moje mišljenje i znanje o njemu, a budućnost ne poznajem. Nasilnici će sigurno znati šta su pripremili! Neka je na vas Allahov mir i milost!" Pozvao je Omera, radijallahu anhu, i između ostalog mu rekao: "Savjetujem ti bogobojaznost. Zaista kod Allaha imaju stvari dana koje ne prima noću, kao i stvari noći koje ne prima danju. I Allah ne prima nafile (dobrovoljni ibadeti) dok se ne ispune fardi (stvari koje je On naredio)… Ako se budeš držao ovih savjeta, ne dozvoli sebi da ti išta odsutno bude draže od smrti, koja će ti sigurno doći! A ako ih ne prihvatiš, onda će ti najmrže odsutno biti smrt, od koje se ne možeš zaštiti!"

Njegove posljednje riječi su bile: "Gospodaru, usmrti me kao muslimana i učini me od dobrih!"

Pa, smilovao se Allah ovome velikanu Islama! O njemu je Alija radijallahu anhu rekao: "Allah ti se smilovao Ebu Bekre. Allaha mi, bio si prvi koji je primio Islam, najčistijeg vjerovanja i najjačeg uvjerenja. Bio si najbogatiji, najviše si čuvao Poslanika, alejhi selam, čuvao si Islam i njegove sljedbenike.

Po moralu, vrijednosti i uputi, bio si najsličniji Poslaniku. Neka te Allah nagradi dobrom zbog Islama, Poslanika i svih muslimana…" A Omer, radijallahu anhu, ga je opisao žaleći za njim: "O nasljedniče Allahova Poslanika, zadužio si narod poslije sebe teškoćom i odredio im tegobu. Teško je stići i prašinu za tobom, a kamoli tebe dostići!" Aiša radijallahu anha je rekla:"Allah ti osvijetlio lice, babo moj, a tvoj trud je pohvalio. Bio si nezainteresovan za dunjaluk, okrećući se od njega, a za ahiretom si žudio, žureći njemu…"


VRLINE EBU BEKRA, radijallahu anhu

Koliko li je knjiga napisano o Ebu Bekru! Koliko li je pokušaja ostalo bezuspješno da se u potpunosti opiše ličnost ovog velikana ummeta! I zaista kako opisati čovjeka čiji je iman veći od imana ummeta?

O Gospodaru, ja svjedočim da ljudi poput Ebu Bekra više ne hodaju zemljom. I svjedočim da oni koji govore protiv njega, r.a., da oni govore protiv Poslanika, sallallahu alejhi we selem, protiv Kur'ana i protiv Islama.

Oni govore protiv muslimana. Pa molim te Gospodaru naš da najvećim dobrom nagradiš čovjeka koji je pomagao Tvoga Poslanika više od svih ljudi, koji je bio sebebom da se jedinstvo vrati među muslimane. Sakupio je Kur'an i sačuvao ga od svih promjena. Gospodaru naš podari Ebu Bekru, radijallahu anhu, blizinu u Džennetu sa njemu najdražim Tvojim stvorenjem, njegovim prijateljem, Tvojim miljenikom - Muhammedom, sallallahu alejhi we selem!

HADISI O EBU BEKRU, radijallahu anhu

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, rekao: "Ebu Bekr je moj najpovjerljiviji prijatelj i pomagač." (muttefekun alejh)

Aiša, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, u vrijeme svoje bolesti rekao: "Pozovi mi Ebu Bekra, svoga oca da mu ostavim oporuku, jer se bojim da neko ne poželi vlast, a Allah i vjernici ne žele drugog halifu do Ebu Bekra." (muttefekun alejh)

Od Amra ibn Asa, radijallahu anhu, se prenosi da ga je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, poslao u bitku na Zatu - Selasil, pa mu je otišao prije pohoda i upitao ga: "Koja ti je osoba najdraža?” - “Aiša” - odgovorio je. "A od muškaraca?" "Njen otac", pa sam upitao: "A zatim?" "Omer" - reče Poslanik. Nastavio je da nabraja i nakon Omera. Ušutio sam od straha da me ne spomene zadnjega."

Ibn Omer, radijallahu anhu, je rekao: "U vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi we selem, nikoga nismo uspoređivali sa Ebu Bekrom, Omerom, Osmanom i nismo pravili razliku između ostalih ashaba. U drugom rivajetu stoji: “Nakon Poslanika sallallahu alejhi we selem najbolji u ummetu je Ebu Bekr, zatim Omer, zatim Osman, Allah im se smilovao." (Buhari)

Od Ebu Seida el-Hudrija r.a. se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, rekao:"Zaista će stanovnici Dženneta gledati stanovnike "Ilijina", Ebu Bekr i Omer su od njih, i Allah ih je obasuo blagodatima." (Tirmizi, Ebu Davud i Ibn Madždže)

Od Hanife, radijallahu anha, se prenosi da je rekao:"Rekao je Poslanik sallallahu alejhi we selem:"Ja ne znam koliko ću još ostati sa vama. Pa zaputite se za dvojicom poslije mene: Ebu Bekrkrom i Omerom." (Tirmizi)

Omer ibn El-Hattab radijallahu anhu

Omer ibn El-Hattab radijallahu anhu

“DA IMA POSLANIKA POSLIJE MENE BIO BI TO OMER, SIN HATTABOV”(hadis)

Puno ime mu je Omer bin el-Hattab bin Nufejl bin Abdul-Uzza bin Rebbah bin Abdullah bin Kurt bin Rezzah bin Adijj bin Ka'b bin Luejj. Bio je poznat po nadimku Ebu Hafs - Otac Hafsin. Drugi ga znaju po nadimku El-Faruk, "onaj koji rastavlja istinu od neistine". Aiša, radijallahu anha., prenosi da ga je ovim imenom nazvao sam Poslanik, sallallahu alejhi we selem. On vodi porijeklo od dijela kurejšijskog plemena Adnan.

Omer, radijallahu anhu, je bio izrazito visokog rasta, a kada bi se pojavio u velikoj skupini ljudi, posmatraču sa strane bi izgledalo kao da je na jahaćoj životinji. Bio je ljevoruk, bijela tena, svijetle i blago crvenkaste kose. Išao je žurno. Po svom vanjskom izgledu najviše mu je ličio Halid bin Velid.

PRIMANJE ISLAMA

Omer, radijallahu anhu., je odrastao u siromašnoj porodici. Bio je žestoki neprijatelj mijenjanja tadašnjih običaja i njihovih nosilaca, Arapa. Kada je primijetio da Islam jača, i da ima sve više i više pristalica, odvažio se i opasao sabljom i krenuo da ubije Poslanika, sallallahu alejhi we selem. Na putu ga srete Neim bin Abdullah koji ga upita gdje ide. "Hoću da ubijem onog vjerolomnika Muhammeda, koji zavadi Kurejšije i osramoti njihovu vjeru i njihova božanstva proglasi ništavnim. Hoću ga ubiti!" - odgovori Omer. Neim ga upita da li zna da su mu i sestra i zet prihvatili Muhammedovu vjeru. Omer se tada još više razbjesni i krenu prema kući svoga zeta. Približavajući se kući čuo je čudan govor. Zalupao je na vrata svoje sestre. Kod njegovog zeta i sestre tada je bio daija Habbab bin Eret, radijallahu anhu, i učio im suru Ta ha. Kada su čuli da Omer lupa, odmah su prestali i sakrili su sahifu na kojoj je bila sura. Sestra mu je otvorila vrata, te on odmah pođe da ih ispituje i traži listove koji su učeni. Ona mu ih dade, te Omer pođe čitati. Čitao je i čitao. "Kako je divan i častan ovaj govor!" - uzviknu Omer. Tog momenta se u Omeru prelomi koplje nevjerstva i on upita :"Gdje je Muhammed da idem da primim Islam pred njim". "Sa ashabima je u jednoj kući kod Safe". Omer se zaputi ka Poslaniku, sallallahu alejhi we selem. Dođe do Poslanika, tu izjavi svoje svjedočenje da NEMA DRUGOG ISTINSKOG BOŽANSTVA OSIM ALLAHA I DA JE MUHAMMED NJEGOV ROB I POSLANIK.

 Prije ovog čuvenog događaja, Poslanik, sallallahu alejhi we selem, je činio dovu Allahu, dž.š., da pomogne Islam sa jednom od dvojice: Omer bin Hattabom ili Ebu Džehlom. Allahu je bio draži Omer bin Hattab i njime je pomogao Svoju vjeru na dunjaluku.

Abdullah bin Mes'ud, radijallahu anhu., je rekao o Omerovom primanju Islama: "Omerovo primanje Islama bilo je pomoć, njegova hidžra bila je pobjeda, a njegova vladavina milost. Gledao sam nas, nismo mogli klanjati kod Ka'be sve dok Omer nije primio Islam. Pa kada je to učinio, borio se s mušricima dok nas nisu ostavili na miru, pa smo klanjali.”

Bio je sa Poslanikom, sallallahu alejhi we selem, u najtežim trenucima za Islam i muslimane. Njegova narav je bila takva da nikome nije laskao i nije se stidio istine. Zbog svega toga Poslanik, sallallahu alejhi we selem, ga je često zaduživao raznim funkcijama. Ubrajao se u najveće učenjake među ashabima. U jednom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi we selem, kaže: ¨Vidio sam u snu da mi je donesena čaša mlijeka, pa sam se napio iz nje, a ostatak sam dao Omeru bin el-Hattabu.” Upitali su: “Kako to tumačiš, o Allahov Poslaniče?" "Mlijeko je znanje" - odgovori on.(muttefekun alejh)

Omer, radijallahu anhu, je poslije govorio:"Prije nego sam primio Islam, bio sam u većoj zabludi od magarca svoga oca".

EMIRUL-MU'MININ, VOĐA PRAVOVJERNIH

Nakon što je halifa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we selem, preselio na ahiret i Omeru ostavio u emanet vladavinu u hilafetu, Omer je rekao: "O ljudi … ja sam samo jedan od vas, i da nisam prezirao da odbijem naredbu nasljednika Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we selem, ne bih se prihvatio toga." Potom je Omer uputio dovu Allahu, dž.š.:"Allahu moj, ja sam grub, pa me učini blagim. Allahu moj, ja sam slab, pa me ojačaj. Allahu moj, ja sam škrt, pa me učini darežljivim."

Nedugo poslije dolaska Omera na čelo islamske države, pojaviše se razna nagađanja o Omerovoj grubosti i strah od iste. Kada je to čuo, odmah je sazvao ljude u mesdžid i održao im hutbu:

"Obaviješten sam da se ljudi boje moje grubosti… bio sam sa Poslanikom, alejhi selam, i bio sam mu kao rob i sluga, a on je bio najblaži i najmilostiviji…. Bio sam uz njega kao isukana sablja sve dok me ne bi smirio ili mi dozvolio da siječem … sve dok ga Allah nije uzeo Sebi. Bio je zadovoljan sa mnom, i hvala Allahu, ja sam njime još zadovoljniji. Zatim je vođstvo muslimana preuzeo Ebu Bekr. Niko ne može negirati njegovu staloženost, plemenitost i blagost. Bio sam njegov sluga i pomoćnik. Pomiješao sam svoju žestinu sa njegovom blagošću, pa sam bio njegova isukana sablja sve dok me ne bi smirio ili mi dozvolio da siječem…sve dok ga Allah nije uzeo Sebi. Bio je zadovoljan sa mnom, i hvala Allahu ja sam njime još zadovoljniji...

Neću dozvoliti da se nekome nasilje učini, ili da mu se uskrati pravo, ili da nasilnika ne pokorim da bi se on pokorio istini… Na meni je da vam povećam primanja i nafaku, ako Allah da, i da sačuvam vaša prava. Na meni je da vas ne dovodim u propast i da vas ne odvajam dugo s džihadom od vaših porodica. Bojte se Allaha, o Allahovi robovi! Pomozite sami sebi tako što ćete biti pokorni. Pomozite meni tako što ćete mi ukazivati na dobro, a sprječavati me od zla i savjetovati me sve dok mi Allah povjerava ovu obavezu. Rekoh vam ovo tražeći oprosta za sebe i vas!"

OMEROVA OSVAJANJA

Omer, radijallahu anhu, nastavi sa započetim vojnim operacijama protiv Perzijanaca. Dva čovjeka bili su čuveni mudžahidi: Ebu Ubejde, radijallahu anhu., i El-Musenna bin Haris. Njihov protivnik je bio čuveni vojskovođa Rustem sa ogromnom vojskom. Blizu grada Babila odigrala se jedna od najvećih bitki s Perzijancima: Bitka kod mosta. Prvi poraz pretrpjeli su muslimani, da bi u drugoj bici izvojevali potpunu pobjedu.

Istaknute bitke u ovom periodu su: BITKA NA JERMUKU i BITKA NA KADISIJJI koje su, Allahovom milošću, završene u korist muslimana. Veliki dio Perzijanaca je prihvatio Islam, te je došao kraj Perzijskog carstva. Mnogi historičari u ovoj činjenici vide uzrok šiitske mržnje prema Omeru, radijallahu anhu, jer je općepoznata njihova ljubav prema predislamskoj Perziji i njenoj kulturi, što se i danas jasno vidi.

U to vrijeme susjedna država islamskog hilafeta je bio i Egipat. U Egiptu su svećenici udruženi sa tiranima bespravno jeli tuđi imetak bez ikakvih ograničenja. Narod Egipta je bio terorisan ogromnim nametima, dadžbinama, porezima, čak i na mrtve i sl, te su sa nestrpljenjem i neizvjesnošću pratili razvoj islamske države. Nakon osvajanja Kudsa, u koji je lično dojahao i emirul-mu'minin, te je tamošnjim stanovnicima napisao garanciju za slobodno ispovjedanje vjere i običaja, vojskovođa Amr bin As dobiva novo naređenje: OSLOBODITI EGIPAT! Egipat je žila kucavica Afrike, te su u njega i muslimani polagali velike nade, kao u izvor zaliha hrane, dobar srateški položaj i pomoć širenju istine među tamošnjim stanovnicima. Četiri hiljade mudžahida kreće ka Egiptu i munjevito ovladavaju najznačajnijim uporištima nevjernika.

Za vrijeme hilafeta Omera, radijallahu anhu, islamska država se raširila do Tripolija na zapadu, Kraljevine Nube na jugu Afrike, Azerbejdžana na istoku, cijelog Šama i okolice na sjeveru.

UBISTVO HALIFE OMERA, r.a.

Na dan 23. Zu-l-hidždžeta 23 godine po hidžri, muslimani su bili zatečeni i iznenađeni ubistvom vođe pravovjernih - Omera ibn El Hattaba radijallahu anhu. Ubijen je u najboljem ibadetu, u namazu, stojeći pred Svevišnjim Gospodarom, na najčistijem mjestu, u Allahovoj kući, mesdždidu Poslanika sallallahu alejhi we selem. u Medini. Ubila ga pogana nevjernička ruka, perzijanski rob, mladić Ebu Lu'lu' Fejruzi, koji je u Medini radio kao kovač, stolar i mlinar, neka je Allahovo prokletsvo nad njim.

Kako je došlo do ubistva?

Spominju se tri predaje. Prvu od njih prenosi Sa'd u rivajet u kojem se kaže da je ubistvo bila zavjera od strane ubice Ebu Lu'lu' i židovskog svećenika koji je dolazio Omeru radijallahu anhu govoreći da neće isteći mjesec zu-l-hidždže' a da će Omer umrijeti, nalazeći to, kako je tvrdio, u Tevratu:

"Neće proći mjesec zu-l-hidždže' a ti ćeš biti u džennetu! Vidim te kako stojiš na vratima džehenneama i odbijaš ljude da u njega ne upadnu, a kada ti umreš neće u njega prestati upadati sve do Sudnjeg dana. Ne uzmi ovo protiv mene, jer to nalazim u našoj knjizi (Tevratu)."

Pa se Omer radijallahu anhu, uzimajući to šaljivo i ne osvrćući se na njegove riječi, pitao: "Odakle Omer u Tevratu?!" A ovaj bi odgovarao: "Ne nalazimo tvoje ime, nego te prepoznajemo po tvojim osobinama."

Druga predaja, koja ništa nije slabija od prve, navodi da je u samoj zavjeri učestvovao i jedan beduin, Arap, kako se navodi u "Er rijadu en nudre'", da je Ibn Ujejne' ibn Hisn obavijestio Omera radijallahu anhu. da će biti uboden, rukom pokazavši na mjesto, što se i obistinilo. Međutim, predaja je isprekidanog lanca, a i sam Ujejne je bio umno nestabilna ličnost. Zvali su ga glupakom, što izaziva sumnju da učestvuje u ovakvim djelima, jer bi se malo ko njemu povjerio.

 Treća predaja, ovdje i najvažnija, od Ibn Sa'da, a koja dolazi kao svjedočenje od Abdurrahmana ibn Ebi Bekra, da je prošao pored Ebu Lu'lu'a, El Hermezana i Džufejnija koji su u tajnosti razgovarali, pa kada im se približio, razbježali su se i ispao im je nož, isti onaj za koji se kasnije ispostavilo da je bio nož kojim je halifa Omer radijallahu anhu. ubijen.

Ovo je u poslijetku bilo i razlogom da se izvrsi kisas (smrtna kazna) nad Džufejnijom i El Hermezanijem, dok je Ebu Lu'lu' u bijegu izvršio samoubojstvo, odmah po atentatu, nakon što je vidjeo da će dopasti muslimanskih ruku.

Omer je tražio šehadet i predosjetio je blizinu svoga edžela

Od Seida ibn Musejjiba se prenosi da je čuo Omera radijallahu anhu. kako je na hadždžu poslije Mine od Allaha dž.š. u dovi tražio da umre na Njegovom putu kao šehid: "Moj Gospodaru, već sam ostario, snaga me je izdala, moje stado (podanici) se povećalo, pa uzmi me Sebi, bez da sam štogod upropastio ili u nečemu pretjerao. Moj Gospodaru, podari mi šehadet na Tvome putu, i učini moju smrt u gradu Tvoga Poslanika sallallahu alejhi we selem" Pa se mjesec zu-l-hidzdze' nije ni završio a Omer je bio ubijen.

U predaji od Hafse još stoji: "Rekla sam, kako će to biti (jer Omer nije izlazio u pohode, a Medina je bila mirna)?!" Pa mi je (Omer) odgovorio: "Allah će s njim (šehadetom) doći, ako to htjedne." [Ibn El Dževzi, 182]

Omer radijallahu anhu je također i predosjetio blizinu svoga edžela. Midan ibn Ebi Talha prenosi da je Omer radijallahu anhu po povratku sa hadždža održao hutbu, a ona mu bila i posljednja. Spomenuo je Poslanika sallallahu alejhi we selem i Ebu Bekra a zatim je kazao: "Vidjeo sam san, i ne vidim ga osim išaretom mog skorog edžela. Vidjeo sam pijetla kako me je dva puta kljucnuo, a oko mene ljudi koji mi naređuju da ukazem na onoga koji će me zamijeniti u hilafetu. Allah zasigurno neće dozvoliti da propadne Njegova vjera, hilafet i ono sa čime je poslao Svoga Poslanika sallallahu alejhi we selem. Ako mi dođe suđeni čas, pa neka se o hilafetu dogovore šetorica sa kojima je Poslanik bio zadovoljan kada je preselio..." [Buhari ovu predaju prenosi sažeto, a Muslim sa svim pojedinostima.]

 Kako je ubijen radijallahu anhu?

Omer radijallahu anhu nije dozvoljavao ulazak nemuslimanskim mladićima u Medinu, pa je Mugire ibn Su'be', koji se nalazio u Kufi, od Omera radijallahu anhu zatražio dozvolu za ulazak mladića Ebu Lu'lu'a koji je bio vješt stolar, kovač i mlinar (izrađivao je ručene mlinove) pa bio se stanovnici Medine mogli okoristiti njegovim umjećem, na što je Omer radijallahu anhu pozitivno odgovorio.

Po svom dolasku je uzeo raditi, a nakon izvijesnog vremena došao je Omeru radijallahu anhu žaliti se na preopterećenost poslom, te da više radi nego što ga Mugire plaća, trazeći od Omera radijallahu anhu da o tome porazgovara sa Mugirom. Pa kada je spomenuo poslove koje radi i novac koji za to dobija Omer radijallahu anhu mu je, imajući namjeru da traži od Mugire da mu olakša, rekao: "Nije to mnogo (misleći na posao kojeg je radio), nego se boj Allaha i budi dobar prema svome vlasniku." Pa je Ebu Lu'lu ljutit otišao od Omera, govoreći: "Sve je obasuo svojom pravdom osim mene... Omer mi izjede džigare!", snujući ubistvo vođe pravovjernih radijallahu anhu.

Potom je napravio nož sa dvije oštrice (dva bodeža) te ga prelio otrovom, isčekujući pogodnu priliku za izvođenje zavjere. Otišao je do El Hermezana pitajući ga: "Šta misliš o ovome (pokazavši mu nož)?", na što ovaj odgovori: "Ne vidim da ćeš ikoga njime udariti a da ga nećeš usmrtiti."

Prošao je Ebu Lu'lu' jednom pored Omera radijallahu anhu i skupine ljudi koji su bili sa njim, pa ga je Omer upitao: "Nećeš li napraviti mlin kojeg će vjetar pogoniti, kao što si govorio?" Pa mu je, proklet neka je, odgovorio: "Napraviću ti "mlin" o kome će ljudi pričati!" Pa je Omer radijallahu anhu prisutne zapitao: "Zaprijeti li mi to rob, maloprije?"

Ubistvo!

Amr ibn Mejsur nam kazuje: "Na dan kada je Omer ubijen između mene i njega je stajao samo Ibn Abbas. Kada bi ulazio (u mesdžid) Omer bi rekao: "Poravnjajte safove!". Pa ako bi safovi bili poredani, stao bi ispred i počeo klanjati. Učio bi suru Jusuf ili En Nahl, kako bi se svijet sakupio i stigao na namaz...

Tog jutra, samo što je izgovorio početni tekbir, čuh ga kako reče: "Ubi me pseto!" Udario ga je više puta između plećke i slabine, možda i šest puta.

A onda se nevjernik (Ebu Lu'lu') dao u bijeg i nije projurio pored čovjeka a da ga nije udario, mašući nožem desno-lijevo, povrijedivši tako trinaest ljudi od kojih je kasnije umrlo devet ili sedam. Abdurrahman ibn 'Avf, vidjevši šta se zbiva, baci svoj ogrtač na ubicu kako bi ga se domogao, pa se nevjernik, znajući da ne može umaći, svojom rukom ubi.

Zatim je Omer rukom propustio Abdurahmana da s ljudima obavi namaz.

Oni što su bili blizu mene, vidjeli su što i ja, dok ljudi s krajeva mesdžida nisu znali šta se to zbiva. Kada su izgubili glas Omera počeli su govoriti: "Subhanallah, subhanallah!" (misleći da je Omer posehvio), pa je Abdurrahman ne duljeći klanjao namaz."

 Nakon zavjere

Ibn Abbas kaže: "Bio sam kraj Omera, a on je još bio onesviješćen od udaraca i nije dolazio sebi, a izlazak Sunca se već primicao. Rekao sam, ako je još živ spomenite mu namaz, nećete ga ničim prestrašiti kao namazom (tj. pobojaće se da mu ne prođe namaz, a ništa veće nije vidio od namaza). Povikali su: "Namaz, o vođo pravovjernuih!" Prenuo se, pogledao po našim licima i zapitao: "Je su li ljudi klanjali namaz?!" Pa mu rekoh da jesu, na što on dodade: "Nema vjere onaj ko namaz ostavi." Zatražio je vode, pa se abdestio i klanjao, a krv mu je još tekla iz rane.

Zatim me poslao da upitam ko ga je ubo, pa sam upitao ljude koji su stajali pred vratima kuće, ne znajući je li Omer još živ. Oni rekoše: "Allahov neprijatelj, Ebu Lu'lu', rob Mugire ibn Su'be', a pored njega je još povrijedio skupinu ljudi, a onda se sam ubio."

Pa kada sam se vratio, Omer je s pogledom u mene iščekiovao odgovor, pa kada mu rekoh: "Rob Mugire' ibn Su'be'", on se zahvali Allahu i dodade: "...neka to nije bio musliman kako se ne bi mogao zalagati kod Allaha sedždom koju je učinio."

Kada su ga odnijeli kući, pratili su ga ljudi. Jedni su govorili: "Nije to ništa", a drugi su se pak pribojavali za njega sve dok nisu pozvali ensarijskog ljekara...

 Napojio ga je nebizom (voda u kojoj su se hurme razmekšavale) pa je izašao na ranu sa komadićima usirene krvi. Onda su mu dali mlijeka pa je i ono pomiješano sa krvlju izbilo na ranu, čime su uvidjeli da je povreda teža i da nema mogućnosti da je preživi...

Potom se začuo plač iz kuće, a Omer radijallahu anhu je u punoj pribranosri rekao: "Ne oplakujte me, ko bude plakao neka izađje iz kuće! Zar niste čuli šta je Poslanik sallallahu alejhi we selem rekao: "Mejjit će biti kažnjavan zbog plača (plača uz glas) njegove porodice."

Ibn Omer kaže: "Kada je uboden moj otac, pribojavao se da nije kome od muslimana šta skrivio a da toga nije svjestan, pa je pozvao Ibn Abbasa, a on mu je bi drag i puno ga je volio, rekavši mu: "Volio bih da razgledaš stanje ljudi", pa je Ibn Abbas otišao, a kada se vratio rekao mu je: "O vođo pravovjernih, nisam prošao pored skupine muslimana a da ih nisam zatekao kako plaču, pa kao da su danas djecu svoju izgubili."

Bojao se Omer radijallahu anhu da nije šta propustio i da nije bio pravedan u svojoj vlasti govoreći: "Da imam sve što je na Zemlji dao bi za čas prelaska preko džehennema." Pa mu je Ibn Abbas rekao: "Tako mi Allaha, nadam se da je (vatru) nećeš vidjeti osim onoliko koliko je Allah kazao: "A svako će od vas preko nje prijeći!" Zaista si ti bio vođa pravovjernih, povjerenik vjernika i njihov prvak. Sudio si po Allahovoj Knjizi, i dijelio si pravedno." Pa su Omera zadivile ove riječi, podigao se, šakom udario po prsima Ibn Abbasa i rekao: "Hoces li mi to posvjedočiti (na Sudnjem danu)?" "Hoću, posvjedočiću ti to!" - reče mu Ibn Abbas.

Preseljenje

Žalost i tuga je obavila muslimane, i svi su iščekivali dan kada će glasnik najaviti svima njima tu pretešku vijest... Zašlo je Sunce tog nedeljnog dana, zatim je prošao ponedeljak, a zebnja je obuzimala ljude. Bili su svjesni da će Omer umrijeti, ali svima je to teško padalo.

Pitali su se ko bi ga mogao i naslijediti, tražili su od njega da izabere svoga zamjenika govoreći mu: "Kako ćeš se pojaviti pred svojim Gospodarom a muslimane ostavljaš bez halife?"

Zaćutao je Omer i nije im odgovarao... Prošlo je neko vrijeme a onda je rekao: "Allahov Poslanik nije ostavio halife iza sebe, a Allah neće dati da propadne Njegova vjera i hilafet."

"Pa smo uvidjeli" - priča Ibn Omer - "da sa Poslanikom nikoga ne ravna."

Prošao je i ponedeljak, pa i utorak. Na pomolu je bila i srijeda, a onda je glasnik najavio tu svima tešku vijest čime je na njihova već potištena i od tuge stiješnjena prsa stavio još jedan kamen. Omer ibn El Hattab, drugi halifa Allahovog posalnika Muhammeda sallallahu alejhi we selem je preselio... Nekadašnji pastir Kurejšija u džahilijetu, u srijedu 26. zu-l-hidždžeta, kao treća ličnost ovog ummeta ostavlja dunjalučki pijesak i prašinu, i odlazi u blizinu svoga Gospodara.

Muslimani čitave Medine su sa suzama u očima ispratili ovog velikana. Dženaza mu je klanjana u mesdžidu Poslanika sallallahu alejhi we selem a potom je ukopan u sobi Aiše radijallahu anha, kraj Poslanika svjetova i prvaka Ummeta Ebu Bekra radijallahu anhu.

Iza sebe je ostavio trinaestero djece, a ukupno se ženio sedam puta, od kojih je neke žene pustio još u džahilijetu, a neke su mu bile žene kada je preselio u vječnu kuću Ahireta.

NAJZNAČAJNIJA DJELA OMERA, radijallahu anhu

1) NASTAVAK DžIHADA koji je započeo Ebu Bekr, radijallahu anhu, a prema Iraku, Šamu, Egiptu…

2) OSNIVANJE "DIVANA" tj. UPRAVA ZA PRIKUPLJANJE HARAČA, UPRAVA ZA VOJSKU I MNOGIH DRUGIH.

3) REORGANIZACIJA DRŽAVE I PODJELA NA GEOGRAFSKO-POLITIČKE OBLASTI - VILAJETE, od kojih je svaki vilajet imao svoga namjesnika, koji je lično imenovan od strane halife.

4) DOKIDANJE ILI SMANJIVANJE DADŽBINA STANOVNICIMA EGIPTA, PERZIJE…

5) USPOSTAVA HIDŽRETSKOG KALENDARA, za koji je kao polazna godina uzeta Hidžra iz Mekke u Medinu, kada Islam postaje znatan politički, vojni i svaki drugi važni faktor.

Stanje islamske države za vrijeme hilafeta Omera, radijallahu anhu, se najbolje ogleda u rečenici koju je rekao perzijski izaslanik kada je našao halifu kako bezbrižno spava u hladu, bez ikakvog obezbjeđenja, koja glasi:"Pravdu si uspostavio, pa mirno spavaj".

NEKI HADISI O

VRIJEDNOSTI OMERA,radijallahu anhu

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, rekao: "U narodima koji su bili prije vas, bili su nadahnuti ljudi, pa ako u mom ummetu bude ijedan - pa to je Omer!" (muttefekun alejh)

Prenosi se od Sa'da bin Ebi Vekkasa da je jednom prilikom Poslanik rekao Omeru, radijallahu anhu: "Da, sine Hattabov! Tako mi Onoga u čijoj ruci je moj život, nije te nijednom sreo šejtan, a da ti nije pobjegao s puta!" (muttefekun alejh)

Od Džabira, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao:"Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem.: "Ušao sam u Džennet, kad tamo Rumejsa, žena Ebu Talhina. I čuo sam neke pokrete, pa sam upitao:"Ko je ovo?" Pa je rekao (Džibril): "Ovo je Bilal". Zatim sam vidio dvorac u Džennetu, na njegovom ćošku je bila hurija, pa sam upitao:"Za koga je ovo?" "Za Omera bin Hattaba"-odgovoriše. Poželio sam da uđem u njega, ali sam se sjetio tvoje ljubomore". "Draži si mi i od oca i majke, o Allahov Poslaniče! Zar da na tebe budem ljubomoran?!" (muttefekun alejh)

Od Ibn Omera, radijallahu anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, rekao: "Jedne noći sam sanjao, i vidio sam ljude koji su mi pokazivani. Na njima su bile košulje. Nekima su one dostizale do grudi, drugima niže, a pokazan mi je Omer bin Hattab i na njemu je bila košulja koja se vuče (po zemlji). "Kakva je razlika?"-upitaše ashabi. "U vjeri",- odgovori Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selem.

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i Ibn Omera, radijallahu anhu, se prenosi hadis u sličnim rivajetima: "Jedne noći kada sam sanjao, predočen mi je stari bunar, a na njemu kofa za vodu. Zatim sam iz bunara izvadio onoliko koliko je Allah želio. Zatim je uze Ebu Bekr i izvadi jednu ili dvije kofe sa slabošću. Allah će mu ovu slabost oprostiti. Zatim je uze Omer bin Hattab iz ruku Ebu Bekra, i pođe brzo vaditi kofe dok nije napojio sve ljude oko sebe i zapljusnuo ih." (muttefekun alejh) Ovdje se misli na to da je Poslanik, sallallahu alejhi we selem, boravio među ljudima koliko je Allah htio, zatim je vlast nad muslimanima prešla na odgovornost Ebu Bekra, radijallahu anhu, pa je potrajala dvije godine, a zatim je došao Omer čija je vladavina bila duga i bereketna. Ovo je i vid mu'džize Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we selem, koji je ovim navijestio budućnost koja se baš ovako i dogodila. Allaha molimo da nagradi najboljom nagradom drugog halifu muslimana, jednog od hulefai-rašidina, onoga kojem je obećan Džennet još za vrijeme njegova života, Omera bin el-Hattaba!!!

Esma bint Ebu Bekr -Vlasnica dva pojasa

Esma bint Ebu Bekr -Vlasnica dva pojasa

                             

"Neka ti Allah ovaj tvoj pojas zamijeni sa dva pojasa u Džennetu!"

Porijeklo i primanje islama

Esma je bila kćerka Ebu Bekra, sestra po ocu Aiši radijallahu anha koja je majka pravovjernih.

Žena Zubejra ibn Avvama, bliskog druga Božijeg Poslanika, a ujedno i amidžića, a majka Abdullaha ibn Zubejra. Islam je primila medu prvim muslimanima. Bila je osamnaesta po redu.

Prije preseljenja u Medini stalno je boravila u Meki pomažući muslimanima i u širenju poziva doživljavajući razne poteškoće na Allahovom putu. Tri su slučaja zbog kojih joj Poslanikovi biografi iskazuju veliko poštovanje i počast.

Esma radijallahu anha  pripovijeda o prvom i kaže: "Kada je Poslanik htio da preseli u Medinu pomagala sam mu u pripremanju za put. Nismo mogli naći ništa čime bismo vezali mješinu s vodom i bošču sa hranom, pa sam rekla svome ocu:

Ne mogu naći ništa osim mog pojasa. On je rekao: "Pocijepaj ga popola. Jednim dijelom sveži mješinu a drugim bošču." Prenosi se takode da joj je Poslanik tom prilikom rekao: "Neka ti Allah ovaj tvoj pojas zamijeni sa dva pojasa u džennetu!" Od tada je nazvana "vlasnica (nosačica) dva pojasa."

O drugom slučaju kaže: "Poslanik i Ebu Bekr su bili izašli iz kuće kad nam je došla grupa Kurejšija s kojima je bio Ebu Džehel ibn Hišam. Zaustavili su se pred našom kućom. Izašla sam pred njih a oni me upitaše: "Gdje ti je otac, kćeri Ebu Bekrova?" Odgovorila sam: "Tako mi Allaha, ne znam gdje je: "Ebu Džehel je podigao svoju prIjavu ruku i ošamario me tako jako da mi je minđuša otpala."

O trećem slučaju kaže: "Kada je Poslanik učinio hidžru sa njim je bio i moj otac. On je tada uzeo sav svoj imetak a to je bilo pet ili šest hiljada dirhema. Tom prilikom nam je došao amidža Ebu Kuhafe koji je bio slijep i rekao: "Tako mi Allaha, čuo sam da je Ebu Bekr radijallahu anhu ponio sav svoj imetak sa sobom." Ja sam mu tada rekla:

"Ne amidza, ostavio nam je mnogo dobra. Uzela sam kamenčiće i stavila ih u jednu posudu, uzela strica za ruku te rekla: "Amidza, stavi ruku ovdje." Stavio je ruku i rekao: "Nema sumnje da je tu novac.

Lijepo je kada vam je ovo ostavio." Ovaj slučaj je naveliko poznat. Esma radijallahu anha kaže: "Ne, tako mi Allaha nije tako. Naš otac nam nije ostavio ništa, ali sam ovim željela da smirim amidzu."

Ovo je bila Esma radijallahu anha. Nije to žena koju je zanimao ugled nego je to vjernica koju je interesovala njena misija. Nije nikakvo čudo što je tajnu hrabro skrivala i što je Ebu Džehelu i njegovom društvu stala snažno na put, što je pocijepala svoj pojas drage volje, strpljivo podnijela šamar Ebu Džehela i učinila varku samo da bi udovoljila svome stricu. Ona je bila sretna što je to učinila radi vjere i svo

Esma kao supruga

Esma radijallahu anha se udala za Zubejra prije hidžre.

Oboje su bili muslimani čija su srca osjetila slast imana, s čijom je krvlju i mesom islam sjedinjen.

Bili su primjer idealnih supružnika koji su imali zajednički cilj i put pod istom zastavom. Kada je on učinio hidžru i ona je učinila, kada se borio na Allahovom putu ona ga je bodrila, bila je strpljiva kada je on bio u nevolji a zahvaljivala Allahu kada je on bio sretan. Nije je spriječio položaj njenog oca niti ugled njenog plemena da bude uz njega u teškim danima i siromaštvu. Radila je i zalagala se, porodicu izdržavala vlastitim trudom i znojem.

Ona pripovijeda: "Kada me Zubejr uzeo nije imao ništa od imovine niti je imao robova. Svo bogatstvo bio mu je jedan magarac o kome sam se brinula, donosila mu travu, hranila ga i radila sama ostale kućne poslove. Prenosila sam košnice iz njegove njive za dvije trećine sata i to na glavi, mijesila sam, donosila vodu, a sve sam to radila s velikom pažnjom."

Nedugo zatim muslimani su pošli da osvajaju razne krajeve, umnogostručavala se njihova dobra a Zubejru su dolazili hiljade vladara i donosili haradž. Ostvarile su se riječi Gospodara upućene mu'minima koji su bili strpljivi. Allah dž.š. kaže:

One koji se isele Allaha radi, nakon što su bili progonjeni, Mi ćemo još na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onom svijetu će biti još veća - kada bi oni samo znali!"(En-Nahl, 31)

Esma kao majka

Dugo vremena nakon hidžre muslimanima u Medini se nije rodilo dijete. Jevreji su im prigovorili da su im oni sihir učinili i da neće nikada imati poroda. Medutim, desilo se drukčije. Prvo novorodenče bio je sin Esmin radijjallahu anha kome je nadila ime Abdullah. Muslimani su se tome radovali, a nakon njega su se rodili Urve i Munzir.

Nijedan od njih, bio on učenjak ili vojskovoda, ne može biti ravan Esmi i njenom sinu Abdullahu, koga je historija učinila čuvenim a njegovu majku upisala u knjigu vječnih majki. Poslije smrti Jezid ibn Muavije Abdullahu ibn Zubejru je ponudeno da bude halifa u najvećim islamskim centrima kao što su Hidžaz, Jemen, Irak i Horosan.

Pristao je na to i bio devet godina emirlul-mu'minin dok nisu Benu Umejje proširile svoju vlast na tom području. U tom periodu je Hadžadž sišao sa vojskom iz Sirije i opsjedao Meku u kojoj je bio i Abdulllah ibn Zubejr. Opsada je dugo trajala a bivalo je sve teže i teže. Mnoge pristaše Abdullaha su ga počele napuštati.

Deset dana prije svoje pogibije otišao je majci i rekao: "Smrt je zaista smiraj." Ona je zatim rekla: "Kamo sreće da ti meni želiš smrt." "Ne bih želio da umrem, a da te ne vidim. Ako izgubim podnijet ću to, a ako pobijedim radovat ću se." Kada je došao dan u kome će biti ubijen i kada je vidio da su ga ljudi izdali, otišao je svojoj majci i rekao: "Majko, izdali su me ljudi, pa čak i moja djeca i porodica. Sa mnom je ostala jedna manjina koja posjeduje još trunku sabura.

Narod mi nudi što god zaželim od ovog prolaznog dunjaluka, a što ti misliš, majko?" Po ovome ju je zapamtila historija i uvrstila je u grupu najodabranijih majki koje su se žrtvovale za svoju djecu. Majka koja je preživjela muke na ovom svijetu, nadajući se nagradi na budućem. Majka kojoj je osijedila kosa, ali ne i srce, tijeto koje je ostarjelo, ali iman nije, leđa koja su se savila, ali ona i dalje vrlo dobro razlikuje stvari, rekla mu je tada: "Sine moj, ti sebe bolje poznaješ.

Ako smatraš da je ispravno što ti misliš, ustraj na tome, jer su zbog toga izginule mnoge tvoje pristalice. Ne dozvoli da se Benu Umejjeveći igraju s tobom!!! Ako želiš ovaj svijet, propao si i ti i tvoje pristalice. Ako kažeš: "Bio sam u pravu, ali kada su popustili moje pristalice i ja sam popustio", tako ne govore nezavisni, niti ljudi kojima je stalo do vjere. A ko je još vječno živio na dunjaluku? Pogibija je bolja." On je onda rekao:

"Bojim se da se u mene ne ugledaju stanovnici Šama." Ona je dodala. "Ovca ne osjeća bol guljenja kože nakon klanja." Ibn Zubejr joj se približio, poljubio je u čelo i rekao: "Tako mi Allaha, ovo je moje mišljenje, a sa onim na što sam pozivao do danas nisam želio postići dunjaluk, niti ja volim život na dunjaluku. Ništa me ne sprječava da napustim ovo mjesto, osim Allahova srdžba jer je ono sveto mjesto. Zbog toga želim tvoje mišljenje, majko.

Ono bi mi dalo podstreka. Gledaj, majko, ja se od danas brojim ubijenim i nemoj mnogo da tuguješ zbog mene, jer je to Allahova naredba." Na to je h. Esma dodala:

"Molim Allaha dž.š. da moje strpljenje bude tebi od koristi." Zubejr je rekao: "Neka te Allah nagradi, ali nemoj za mene moliti ni prije ni kasnije." Ona je rekla: "Neću nikada moliti, jer onaj ko pogine zbog toga što je izdat poginuo je na pravom putu." Zatim je dodala: "Bože, smiluj se družini ovog stanja u ovoj dugoj noći žeđi usred plodne Medine i Meke, učini mu dobro zbog njegovog oca i mene. Bože, ja ga predajem Tebi i zadovoljna sam Tvojom odredbom, a mene nagradi nagradom strpljivih i zahvalnih Tebi."

Abdullah ibn Zubejr je otišao i proveo zadnje trenutke u borbi bez ikakve svrhe. Cijelo vrijeme u toku borbe imao je pred sobom lik majke, slušao njen glas i pjevao:

"Esma, ja Esma radijallahu anha, nemoj da oplakuješ, jer su ostali moj trud i moja vjera, od dunjaluka me rastavi zakletva moja." Ostao je ustrajan na svom pozivu sve do pogibije. Kada su vijest o njegovoj smrti čuli stanovnici Šama donosili su tekbire, a Kada je Ibn Omer saznao o ovome rekao je: "Oni koji su donosili tekbire kada se Zubejrov sin rodio bolji su od onih koji su ih donosili kada je poginuo."

Esmin susret sa Hadžadžom

Hadžadž je na svirep način ubio Abdullaha da bi time zaplašio ostali narod. Nakon toga je poslao izaslanika majci Abdullahovoj koja je odbila da dođe kod njega. Opet joj je poslao izaslanika s pozivom da dođe ili će joj poslati nekog veoma bliskog. Opet je odbila govoreći: "Tako mi Allaha, neću mu otići dok mi ne pošalje onog bliskog meni."

Hadždžadžu nije ostalo ništa drugo nego da je popusti. Uputio se, došao je do nje i rekao joj: "Jesi li vidjela kako Allah pomaže istinu?" Ona je odgovorila: "Možda je laž nadvladala istinu i njene zagovornike?" On reče: "Kako možeš da me smatraš Allahovim neprijateljem?"

Ona odgovori: "Smatram te za onoga ko mi je sina uništio zbog dunjaluka, a tebe će Ahiret uništiti!" On reče. "Tvoj je sin skrnavio ovo sveto mjesto, a Allah dž.š. kaže: "I onome ko njemu bilo kakvo nasilje učini, daćemo da patnju nesnosnu iskusi" -i Allah mu je dao tu kaznu." "Lažeš - reče ona, "on je bio prvo muslimansko dijete rodeno u Medini, Resulullah mu se obradovao i pomilovao ga svojom rukom. Muslimani su tom prilikom donosili tekbire tako da je njegovo rodenje slavila cijela Medina.

Bio je poslušan svojim roditeljima, mnogo je postio, a oslonac u tome mu je bio Kur'an. Poštovao je Allahove svetinje i nije podnosio one koji griješe prema Allahu. Vezano za ovo, Poslanik mi je jednom prilikom rekao o oštroumnosti Kezzaba i Mubira tj. koji će nepravedno biti ubijeni."

Kezzaba smo već vidjeli a on je bio Muhtar ibn Ubejd Es-sekafi, dok bi drugi mogao biti samo on. Hadžadž se vratio od nje nezadovoljan što je uopće ulazio. Postao je bolesnik koji žudi za lijekom. Ovo je bila iznemogla Esma u stotim godinama i silni Hadžadž na vrhuncu svoje moći i početka svog nasilja.

Iman njenog srca činio ga je u njenim očima sve manjim i manjim, dok nije postao kao praška, a ona je postojala u njegovim očima sve veća i veća dok nije postala poput velikog diva. Abdul-Melik je saznao o postupku Hadždžadža pa mu je pisao kritikujući ga za ono što je učinio. Izmedu ostalog mu je rekao:

"Šta je s tobom, kako to postupaš sa kćerkom dobrog čovjeka (Ebu Bekra radijallahu anhu)?" i poručio mu da uljudno postupa sa njom. Hadžadž je otišao kod nje i rekao: "Majko, Emirul-mu'minin mi je poručio da se brinem o tebi, pa da li ti nešto treba?" Odgovorila mu je: "Ja ti nisam majka. Ja sam majka onoga koji je nepravedno ubijen i ne treba mi ništa."

Na kraju, treba istaći daje bilo nužno da konjanik side s konja i spusti se na tabut, bude predan svojoj majci koja ga je opremila i zamotala u ćefine, donijela salavat na njega, oprostila se od njega u nadi da će se sresti na Ahiretu sa ocem Zubejrom, djedom Ebu Bekrom, nanon Safijom, tetkom Aišom radijallahu anha, neka je Allah zadovoljan sa njima.

Dostojanstveno i sa čvrstom vjerom podnosila je velike poteškoće. Dok je ispred nje ležao sin, ušao je Abdullah ibn Omer i rekao: "Ovo tijelo ne vrijedi ništa jer duše odlaze Allahu, i zato, boj se Allaha i budi strpljiva." Odgovorila je: "Ništa me ne sprječava da budem strpljiva, i glava Jahjaova sina Zekerijjaa a.s. bila je poklonjena pokvarenjaku od Izraelćana."

Nedugo poslije ovoga i ona je preselila na drugi, bolji svijet, u svojoj stotoj godini a sedamdeset treće godine po hidžri. Doživjela je sto godina, a nijedan joj zub nije bio ispao niti je pokazivala znake senilnosti.

Neka se Allah smiluje i bude zadovoljan s njom!!!