HIDŽAB – SIMBOL ČEDNOSTI I ISTINSKE LJEPOTE
Islam nije propisao ljudima posebnu vrstu odjeće koju trebaju ili
moraju nositi, niti specijalni način života koji moraju slijediti, ali
je ustanovio odgovarajuće principe i načela čisto etičkog i društvenog
karaktera kojih se trebaju pridržavati
svi muslimani bez obzira na svoju lokalnu tradiciju u nošnji i stilu
života. Svaki narod i svaka zajednica bi trebali pristupiti usklađivanju
svoje nošnje i načina života sa utvrđenim islamskim principima u toj
oblasti. Treba naglasiti da islam ne zabranjuje nošenje lijepe,
kvalitetne, skladne, stilski dotjerane i uredne odjeće. Naprotiv, to je
poželjno, pohvalno i primjereno ponašanje. Neprihvatljivo je samo
pretjerivanje,
Islam čak preporučuje izvjesnu
eleganciju u odijevanju, nepretjeranu, u okvirima pristojnosti. Odredio
je muškarcu dužinu odjeće prilikom stupanja na namaz i općenito
ograničio pokrivanje tijela od pojasa do iznad koljena. Isti tako,
odredio je ženi dužinu odjeće koja je obavezna pri obavljanju namaza i
odredio joj pokrivanje čitavog tijela, osim lica i šaka, obavezujući je
da na javnim mjestima zadrži takvu nošnju.
Ljudi
se ponose mnogo čime, a u tome kultura odijevanja zauzima posebno
mjesto. Fenomen odijevanja proteže se kroz čitavu historiju ljudskog
roda i rasprostranjen je širom zemaljske kugle. Odijevanje je povezano
sa ličnim i društvenim karakteristikama čovjekovog bića i može se
proučavati sa različitih tačaka gledišta: psihološke, etičke, ekonomske,
socijalne, vjerske, pravne, historijsko – geografske.
Na osnovu dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da odjeća ispunjava
najmanje tri čovjekove potrebe: prvo, štiti ga od hladnoće i toplote,
kao i snijega i kiše; drugo, pomaže mu da sačuva svoju čednost i
stidljivosti, najzad, čini da čovjek izgleda uredno, lijepo i
dostojanstveno.
Vrsta i izgled muške i ženske
odjeće u svakom društvu ne zavise samo od ekonomskih, socijalnih i
klimatskih uvjeta, već u velikoj mjeri i od dominantnih kulturnih
vrijednosti i pogleda na svijet čiji su ogledalo i odraz.
Prema svim idealističkim poimanjima svijeta, pa i islamskom, funkcija
odjeće je da pokrije tijelo, a ne da ga istakne. Odjeća je čovjeku veoma
važna. Ona je svojevrstan bedem koji štiti tijelo od pljačke i čuva
njegovu veličanstvenost. Ona služi za to da obuzda seksualni nagon, a ne
da ga razuzda. Odjeća je osnovno stanište čovjeka, a ne njegova druga
koža. Čovjek odan islamu ne misli da se savršenstvo postiže
ukrašavanjem, izlaganjem i trgovanjem vlastitim tijelom kao robom, već
uspostavom ravnoteže u zadovoljavanju potreba tijela i duše.
Prema tome, odijevanje svakog pojedinca je usko povezano sa njegovim
pogledima i stavovima, ono razotkriva tajne skrivene u dubini njegovog
bića i određuje njegovu ličnost. Odijelo je obilježje svakog čovjeka,
njime on iznosi i saopćava svoj stav i po njemu se prepoznaje.
Zato, kad neko obuče odijelo, može se reći kao da je time uzviknuo parolu u slavu kulture kojoj ta odjeća pripada.
Kao
komentar ću podsjetiti na poznatu dječju priču, čije će navođenje
poentirati osnovni motiv izlaganja pitanja razgolićenosti i kulture
odijevanja u savremenom svijetu. Riječ je o popularnoj Andresenovoj
bajci „Carevo novo ruho“ , koju je većina imala priliku čuti još u
najranijem periodu života. U njenoj osnovi, kroz lik neobuzdanog cara
koji je sav novac trošio na odijela, obrađeno je pitanje razgolićenosti i
odijevanja.
Jednoga dana u carev grad stigoše dva lukava i vješta prevaranta.
Znajući koliko car voli tkanine i odjeću, predstavili su se kao
najvještiji tkači koji mogu istkati čudesnu tkaninu od svile i zlata,
najljepših boja i šara. Tkanina je imala neobičnu osobinu: odijelo
sašiveno od nje nije mogao vidjeti onaj ko je glup, niti onaj ko je
nesposoban obavljati svoju službu. Car ubrzo ču za ove majstore. Pomisli
kako je zgodno imati takvo odijelo, jer će, kad bude u njemu, vidjeti
ko je od njegovih podanika glup, a ko nije pogodan za službu koju vrši.
Kad varalice zatražiše vreće zlata i svile, car nije štedio kako bi
čudesna tkanina što prije bila istakana.
Oni
postaviše razboj, pa su svakog dana sjedili za njim i pretvarali se da
neumorno i vrijedno rade. Blago koje su dobili vješto skloniše. Poslije
nekog vremena car je poželio vidjeti kako tkanina izgleda, kojih je boja
i kakve su šare. On odluči poslati svog ministra, koga je smatrao i
sposobnim i pametnim i u koga je imao povjerenje, da vidi kako otkači
napreduju. Kad stari ministar ode do tkača, vidje ih kako vrijedno rade
za praznim razbojem, pa pomisli:„Pa ja ništa ne vidim! Je li moguće?
Glup nisam, bit će da nisam zaslužio da budem ministar.“ Plašeći se da
ga car ne otpusti iz službe, poče se glasno diviti tkanini, ne želeći da
iko primijeti da on nije vidio baš ništa.
Car posla još jednog svog službenika, pa iako on ne vidje ništa, poče
hvaliti tkaninu koje nema i uvjeravati sve da je to nešto najljepše što
je vidio.
Najzad se i car usudi i u pratnji
svoja dva službenika posjeti u zvijezde kovana tkače. Zateče ih kako
vrijedno rade, mada na razboju nije bilo ni potke, ni osnove.
„Predivno je, zar ne ?!“, rekoše službenici. „Je li Vaše veličanstvo
ikad vidjelo takav sklad boja i harmoniju šara?“ Car je zbunjeno gledao u
prazan razboj. „Oh, zar sam glup? Ili sam možda nesposoban da budem
car? To je suviše strašno za mene!“, mislio je car, ali onda reče: „Da,
zaista je prelijepo.“ Zagledao je prazan okvir razboja i divio se, a sa
njim i ostali koji također nisu vidjeli ono čega nije ni bilo.
Neko predloži caru da mu se od ove tkanine sašije novo odijelo za svečanu povorku koja će uskoro poći kroz grad. Tako i bi.
Bacivši
još jedan pogled na ogledalo, kao da ocjenjuje kako mu novo odijelo
stoji, car krenu, a sluge se sagnuše kao da podižu ogrtač sa poda i svi
iziđoše. Povorka krenu kroz grad koji je bio pun svijeta. Za trenutak su
svi bili zbunjeni onim što vide, ali ubrzo počeše govoriti: „Kako je
lijepo carevo novo odijelo! Kako je divan njegov carski ogrtač i kako mu
lijepo stoji!“ Niko nije priznavao da ne vidi baš ništa, jer bi tako
pokazao da je glup ili da nije sposoban za svoju službu. Zato su se
trudili da pokažu što veće oduševljenje.
Iznenada, neko dijete viknu: „Gledajte, car je go!“ Djetetov otac je
pokušavao prikriti ove riječi, ali se šapat širio kroz masu, pa na kraju
svi počeše glasno da govore: „On je zaista go! “
Sada je zapadna civilizacija ta koja pretendira da ljudima sašije
odijelo. Ali, umjesto da ih odjene, ona ih je svukla da gole kože. Niko
se ne usuđuje viknuti da to nema veze sa odjećom i da su sva ta silna
moda, raznorazne tkanine i slično razgolititi ljude. Svi se boje da će
ih, ako to kažu, krojači – prevaranti, koji i dalje gomilaju zlato i
srebro, optužiti da su glupi i nesposobni za svoj posao. Mogu li se u
ovom svijetu, u kome su svi postali robovi i žrtve zapadnjačke
propagande, pronaći ljudi čistog srca kao dijete iz ove priče da smjelo
kažu da je „odijevanje“ na zapadu prije razgolićavanje nego odijevanje?
Postoje li ljudi dječije iskrenosti, koji se smiju suprotstaviti svijetu
koji razgolićenost naziva odijevanjem i glasno izreći svoje mišljenje?
Zašto mi ne bismo bili ti ljudi?
ZAŠTO NE OTKRIVAM TIJELO?
Razmišljanje tinejdžerke koja živi na Zapadu, odbija „čuda“ moda i ne želi otkrivati svoje tijelo
„Ja se vjerovatno ne uklapam u potencijalne buntovnike. Nemam vidljivih
tetovaža, ne pirsinga. Nemam kožnu jaknu. Ustvari, kad me sretnu,
većina ljudi prvo pomisli da se radi o „potlačenoj ženi“. Pojedinci koji
skupe hrabrost da me pitaju nešto o mom odijevanju obično postavljaju
pitanja poput: „Jesu li te roditelji natjerali da to obučeš?“ ili „Zar
ne misliš da to nije fer?“
Nedavno je nekoliko
djevojaka u Montrealu izbačeno iz škole zbog odjeće kakvu i ja nosim.
Izgleda čudno da komadić odjeće može izazvati takve kontraverze. Možda
je to strah da krijem uzi ispod njega! Naravno, problem je veći od
običnog komada odjeće. Ja sam muslimanka koja je, poput miliona drugih
muslimanki širom Planete, odabrala da nosi hidžab. A koncept hidžaba,
nasuprot popularnom mišljenju, zapravo je jedan od osnovnih aspekata
ravnopravnosti žene. Kad se pokrijem, ljudima gotovo onemogućavam da
prosuđuju o meni na osnovu izgleda. Ne mogu biti kategorizana na osnovu
svoje atraktivnosti ili njenog nedostatka. Uporedite ovo sa životom u
današnjem društvu. Mi jedni druge konstantno ocjenjujemo na osnovu
odjeće, nakita, kose i šminke. Kakva dubina može postojati u ovakvom
svijetu?
Da, ja imam tijelo kao fizičku
manifestaciju na ovoj planeti. Ali, to je omotač za inteligentni um i
snažan duh. Ono ne služi za izlaganje pogledima niti za reklame koje
prodaju sve, od piva do automobila. Zbog površnosti svijeta u kome
živimo, vanjski izgled je sve, dok su vrijednosti pojedinca za većinu
ništa. Običan mit je to da je žena slobodna u današnjem društvu. Kakva
je to sloboda kad žene ne može prošetati ulicom, a da svaki djelić
njenog fizičkog bića ne bude „provjeren“. U hidžabu se osjećam sigurno
što se toga tiče. Mogu biti sigurna da niko neće gledati u mene i
praviti primjerdbe o mom karakteru na osnovu dužine moje suknje. Postoji
barijera između mene i onih koji bi željeli manipulirati sa mnom. Ja
sam na prvom mjestu ljudsko biće.
Jedna od
najtužnijih pojava našeg vremena je mit ljepote i ženskog poimanja sebe.
Čitajući popularne tinejdžerske magazine, možete za trenutak saznati
koje je tijelo „in“, a koje „out“.
A ako imate
„pogrešno“ tijelo, vi ćete ga promijeniti, zar ne? Naravno, nema šanse
da imate nekoliko kilograma viška, a da još uvijek budete lijepi.
Pogledajte bilo koju reklamu. Koristi li se žena za prodaju proizvoda?
Koliko ima godina? Je li privlačna? Kako je odjevena?
Najčešće ta žena neće biti starija od ranih dvadesetih, bit će visoka,
zgodna, natprosječno privlačna i oskudno odjevena. Zašto dopuštamo da
tako manipuliraju s nama? Željela to priznati moderna žena ili ne, ona
je satjerana u blato. Natjerana je da prodaje sebe, da se kompromitira.
Zbog toga imamo trinaestogodišnje djevojčice koje guraju prste u grlo
kako bi povraćale i adolescente koji se vješaju zbog prekomjerne težine.
Kad me ljudi pitaju da li se osjećam potlačeno, iskreno odgovaram - ne.
Ovu odluku sam donijela svojom slobodnom voljom. Preuzimam kontrolu nad
načinom na koji me ljudi gledaju. Uživam u činjenici da ne dopuštam
nikome da gleda bilo koji dio mene, i da sam oslobođena jurenja za
trendovima modne industrije i drugih koji eksploatiraju žene. Moje
tijelo je moja stvar. Niko ne može govoriti kako bih trebala izgledati i
jesam li ili nisam lijepa. Znam da imam važnijih stvari od toga.
Ja sam odabrala svoje prioritete, a oni nisu među navedenim. Zato, kad
me sljedeći put vidite, ne gledajte me sažaljivo. Ja nisam pod
pritiskom, niti sam žena iz barbarskih arapskih pustinja koja obožava
muškaraca. Ja sam oslobođena! “
Davno su rekli
da se biser nalazi u školjci. Zašto je biser tako skriven tako skriven?
Zato što njegovu ljepotu niko ne bi primjećivao ako bi bio dostupan
svima. Žena pod hidžabom stidna je poput skrivenog bisera. Ona je
vrijedna koliko je skrivena. I kako god vlasnik bisera može biti samo
jedna osoba, tako i privilegiju nad ljepotom žene može imati samo njen
muž. Drugi ne mogu polagati pravo na nju i na njezinu ljepotu.
U sladu sa svojom prirodom, čovjek voli nedokučivo i nedostupno. Sklon
je istraživanju. Kad je nešto sklonjeno od njega, tad je to i vrijedno.
Čim je dostupno, gubi svoju vrijednost. Otkrivena žena nema više šta
otkriti. Zatečen tom spoznajom, muškarac se prestaje zanimati za nju.
Pokrivena uvijek ima nešto što interesira i privlači muškarca.
Većina grčkih autora spominje pokrivanje tijela na način hidžaba.
Govori se da je Penelopa, žena itačkog kralja Odiseja, pokrivala glavu.
Žene u Tebi su nosile posebnu vrstu pokrivača glave sa dva otvora za
oči. Spartanske kćerke su se pokrivale odmah nakon udaje.
Na sačuvanim crtežima vidimo da su žene u Sparti pokrivale glavu, ali
ne i lice, a žene i djevojke su nosile ogrtač kad su izlazile van.
I žene u arijskoj religiji su se pokrivale. Da bi sačuvale status
povlaštenog sloja i ogradile se od običnih žena i pripadnica nižih
društvenih slojeva, ugledne Perzijanke su pokrivale svoje lice i puštale
kosu. Izgleda da obične žene nisu nosile dugu kosu, moguće zbog toga
što bi im smetala pri radu. Duga kosa je bila osobenost žena iz visokog
društva, kao i pokrivanje koje je bilo specifično za žene velikaša.
Prema tome, najveća zabluda Zapada je što smatra da je hidžab
novotarija s kojom je došao islam. Ko god bude iskreno čitao njihove
vjerske knjige, primijetit će da je hidžab bio poznat u misijama svih
poslanika. Saznat će da je njihovim ženama naređivano pokrivanje, isto
kao što je naređeno i muslimankama.
Mnogo puta
hidžab je smatran izumom fudamentalista. Ali, i u kršćanskoj tradiciji,
sveti Pavle je naredio ženama da pokriju svoje glave. Sve do šezdestih
godina prošlog vijeka nijedna žena se nije se mogla naći u crkvi u
Engleskoj bez šešira i rukavica. Mnoge Engleskinje su, kad su izlazile,
stavljale šešire. Indijke i Sikinje i dajle pokrivaju svoje glave radi
očuvanja ličnog ponosa, a ortodoksne jevrejke su tradicionalno stavljale
šalove oko kose da bi kosu sklonile od pogleda muškaraca koji nisu
njihovi muževi. Utalmudu se, u komentaru „Evino prokletstvo“ Knjige
postanka, govori da jevrejski rabini izlazak iz kuće nepokriven žene
smatraju razlogom za razvod braka. Još i danas ortodoksne jevrejke nose
mahramu ili periku.
U staroj Grčkoj i Rimu žene su na svim javnim mjestima bile pristojno obučene, pokrivene i zaštićene u ukrašenoj odjeći.
Ipak, između svih ovih kulturnih grupa, jedino su izgleda muslimanke
opisane kao one koje su slabe i potlačene i čija se prava krše
zahvaljujući hidžabu.
Jesmo li se ikad
zapitali zašto nevjernici i lahkoumnici insistiraju na skidanju hidžaba?
Zašto im je hidžab, više od bilo čega drugog, trn u oku? Zašto ulažu
veliki trud da dokažu kako hidžab nije propisan, kako je ružan i kako je
to vid diskriminacije žene i gaženja ljudskih prava? Zašto se toliko
brinu o ženi koja se osjeća sretnom u svom hidžabu?
Zato što je on dio islamske kulture odijevanja, a oni to mrze. Zato što
je on simbol čednosti i krjeposti, a oni preziru krjepost i čednosti
smatraju ih mahanom.
Zato što je hidžab lična
karta muslimanke koju oni danas preziru više nego ikad, isto kao što
preziru sve što imalo podsjeća na islam. Oni su sumnjičavi prema svemu.
Na muškarcima nema tako vidljivih znakova pripadnosti islamu, i oni se
mogu lahko kamuflirati. Sa ženama je, kako znamo, drukčije. Muslimanke
svoj hidžab ne mogu i neće sakriti. Zato su one, više nego muškarci,
ambasadorice islama.
Muslimani vjeruju da je
Allah dao ljepotu svim ženama, ali da pravo na njihovu ljepotu ne mogu
imati svi ljudi. Kad se žena odijeva prema propisima, ona se uzdiže na
viši nivo i čovjek je može prepoznati po njenom umu, vjeri i karakternim
osobinama, a ne samo po njenoj ljepoti.
Autor:M.M.
Stubovi Islama
