Hidzab-simbol cednosti i istinske ljepote
HIDŽAB – SIMBOL ČEDNOSTI I ISTINSKE LJEPOTE
Islam nije propisao ljudima posebnu vrstu odjeće koju trebaju ili moraju nositi, niti specijalni način života koji moraju slijediti, ali je ustanovio odgovarajuće principe i načela čisto etičkog i društvenog karaktera kojih se trebaju pridržavati svi muslimani bez obzira na svoju lokalnu tradiciju u nošnji i stilu života. Svaki narod i svaka zajednica bi trebali pristupiti usklađivanju svoje nošnje i načina života sa utvrđenim islamskim principima u toj oblasti. Treba naglasiti da islam ne zabranjuje nošenje lijepe, kvalitetne, skladne, stilski dotjerane i uredne odjeće. Naprotiv, to je poželjno, pohvalno i primjereno ponašanje. Neprihvatljivo je samo pretjerivanje,
Islam čak preporučuje izvjesnu eleganciju u odijevanju, nepretjeranu, u okvirima pristojnosti. Odredio je muškarcu dužinu odjeće prilikom stupanja na namaz i općenito ograničio pokrivanje tijela od pojasa do iznad koljena. Isti tako, odredio je ženi dužinu odjeće koja je obavezna pri obavljanju namaza i odredio joj pokrivanje čitavog tijela, osim lica i šaka, obavezujući je da na javnim mjestima zadrži takvu nošnju.
Ljudi se ponose mnogo čime, a u tome kultura odijevanja zauzima posebno mjesto. Fenomen odijevanja proteže se kroz čitavu historiju ljudskog roda i rasprostranjen je širom zemaljske kugle. Odijevanje je povezano sa ličnim i društvenim karakteristikama čovjekovog bića i može se proučavati sa različitih tačaka gledišta: psihološke, etičke, ekonomske, socijalne, vjerske, pravne, historijsko – geografske.
Na osnovu dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da odjeća ispunjava najmanje tri čovjekove potrebe: prvo, štiti ga od hladnoće i toplote, kao i snijega i kiše; drugo, pomaže mu da sačuva svoju čednost i stidljivosti, najzad, čini da čovjek izgleda uredno, lijepo i dostojanstveno.
Vrsta i izgled muške i ženske odjeće u svakom društvu ne zavise samo od ekonomskih, socijalnih i klimatskih uvjeta, već u velikoj mjeri i od dominantnih kulturnih vrijednosti i pogleda na svijet čiji su ogledalo i odraz.
Prema svim idealističkim poimanjima svijeta, pa i islamskom, funkcija odjeće je da pokrije tijelo, a ne da ga istakne. Odjeća je čovjeku veoma važna. Ona je svojevrstan bedem koji štiti tijelo od pljačke i čuva njegovu veličanstvenost. Ona služi za to da obuzda seksualni nagon, a ne da ga razuzda. Odjeća je osnovno stanište čovjeka, a ne njegova druga koža. Čovjek odan islamu ne misli da se savršenstvo postiže ukrašavanjem, izlaganjem i trgovanjem vlastitim tijelom kao robom, već uspostavom ravnoteže u zadovoljavanju potreba tijela i duše.
Prema tome, odijevanje svakog pojedinca je usko povezano sa njegovim pogledima i stavovima, ono razotkriva tajne skrivene u dubini njegovog bića i određuje njegovu ličnost. Odijelo je obilježje svakog čovjeka, njime on iznosi i saopćava svoj stav i po njemu se prepoznaje.
Zato, kad neko obuče odijelo, može se reći kao da je time uzviknuo parolu u slavu kulture kojoj ta odjeća pripada.
Kao komentar ću podsjetiti na poznatu dječju priču, čije će navođenje poentirati osnovni motiv izlaganja pitanja razgolićenosti i kulture odijevanja u savremenom svijetu. Riječ je o popularnoj Andresenovoj bajci „Carevo novo ruho“ , koju je većina imala priliku čuti još u najranijem periodu života. U njenoj osnovi, kroz lik neobuzdanog cara koji je sav novac trošio na odijela, obrađeno je pitanje razgolićenosti i odijevanja.
Jednoga dana u carev grad stigoše dva lukava i vješta prevaranta. Znajući koliko car voli tkanine i odjeću, predstavili su se kao najvještiji tkači koji mogu istkati čudesnu tkaninu od svile i zlata, najljepših boja i šara. Tkanina je imala neobičnu osobinu: odijelo sašiveno od nje nije mogao vidjeti onaj ko je glup, niti onaj ko je nesposoban obavljati svoju službu. Car ubrzo ču za ove majstore. Pomisli kako je zgodno imati takvo odijelo, jer će, kad bude u njemu, vidjeti ko je od njegovih podanika glup, a ko nije pogodan za službu koju vrši. Kad varalice zatražiše vreće zlata i svile, car nije štedio kako bi čudesna tkanina što prije bila istakana.
Oni postaviše razboj, pa su svakog dana sjedili za njim i pretvarali se da neumorno i vrijedno rade. Blago koje su dobili vješto skloniše. Poslije nekog vremena car je poželio vidjeti kako tkanina izgleda, kojih je boja i kakve su šare. On odluči poslati svog ministra, koga je smatrao i sposobnim i pametnim i u koga je imao povjerenje, da vidi kako otkači napreduju. Kad stari ministar ode do tkača, vidje ih kako vrijedno rade za praznim razbojem, pa pomisli:„Pa ja ništa ne vidim! Je li moguće? Glup nisam, bit će da nisam zaslužio da budem ministar.“ Plašeći se da ga car ne otpusti iz službe, poče se glasno diviti tkanini, ne želeći da iko primijeti da on nije vidio baš ništa.
Car posla još jednog svog službenika, pa iako on ne vidje ništa, poče hvaliti tkaninu koje nema i uvjeravati sve da je to nešto najljepše što je vidio.
Najzad se i car usudi i u pratnji svoja dva službenika posjeti u zvijezde kovana tkače. Zateče ih kako vrijedno rade, mada na razboju nije bilo ni potke, ni osnove.
„Predivno je, zar ne ?!“, rekoše službenici. „Je li Vaše veličanstvo ikad vidjelo takav sklad boja i harmoniju šara?“ Car je zbunjeno gledao u prazan razboj. „Oh, zar sam glup? Ili sam možda nesposoban da budem car? To je suviše strašno za mene!“, mislio je car, ali onda reče: „Da, zaista je prelijepo.“ Zagledao je prazan okvir razboja i divio se, a sa njim i ostali koji također nisu vidjeli ono čega nije ni bilo.
Neko predloži caru da mu se od ove tkanine sašije novo odijelo za svečanu povorku koja će uskoro poći kroz grad. Tako i bi.
Bacivši još jedan pogled na ogledalo, kao da ocjenjuje kako mu novo odijelo stoji, car krenu, a sluge se sagnuše kao da podižu ogrtač sa poda i svi iziđoše. Povorka krenu kroz grad koji je bio pun svijeta. Za trenutak su svi bili zbunjeni onim što vide, ali ubrzo počeše govoriti: „Kako je lijepo carevo novo odijelo! Kako je divan njegov carski ogrtač i kako mu lijepo stoji!“ Niko nije priznavao da ne vidi baš ništa, jer bi tako pokazao da je glup ili da nije sposoban za svoju službu. Zato su se trudili da pokažu što veće oduševljenje.
Iznenada, neko dijete viknu: „Gledajte, car je go!“ Djetetov otac je pokušavao prikriti ove riječi, ali se šapat širio kroz masu, pa na kraju svi počeše glasno da govore: „On je zaista go! “
Sada je zapadna civilizacija ta koja pretendira da ljudima sašije odijelo. Ali, umjesto da ih odjene, ona ih je svukla da gole kože. Niko se ne usuđuje viknuti da to nema veze sa odjećom i da su sva ta silna moda, raznorazne tkanine i slično razgolititi ljude. Svi se boje da će ih, ako to kažu, krojači – prevaranti, koji i dalje gomilaju zlato i srebro, optužiti da su glupi i nesposobni za svoj posao. Mogu li se u ovom svijetu, u kome su svi postali robovi i žrtve zapadnjačke propagande, pronaći ljudi čistog srca kao dijete iz ove priče da smjelo kažu da je „odijevanje“ na zapadu prije razgolićavanje nego odijevanje? Postoje li ljudi dječije iskrenosti, koji se smiju suprotstaviti svijetu koji razgolićenost naziva odijevanjem i glasno izreći svoje mišljenje? Zašto mi ne bismo bili ti ljudi?
ZAŠTO NE OTKRIVAM TIJELO?
Razmišljanje tinejdžerke koja živi na Zapadu, odbija „čuda“ moda i ne želi otkrivati svoje tijelo
„Ja se vjerovatno ne uklapam u potencijalne buntovnike. Nemam vidljivih tetovaža, ne pirsinga. Nemam kožnu jaknu. Ustvari, kad me sretnu, većina ljudi prvo pomisli da se radi o „potlačenoj ženi“. Pojedinci koji skupe hrabrost da me pitaju nešto o mom odijevanju obično postavljaju pitanja poput: „Jesu li te roditelji natjerali da to obučeš?“ ili „Zar ne misliš da to nije fer?“
Nedavno je nekoliko djevojaka u Montrealu izbačeno iz škole zbog odjeće kakvu i ja nosim. Izgleda čudno da komadić odjeće može izazvati takve kontraverze. Možda je to strah da krijem uzi ispod njega! Naravno, problem je veći od običnog komada odjeće. Ja sam muslimanka koja je, poput miliona drugih muslimanki širom Planete, odabrala da nosi hidžab. A koncept hidžaba, nasuprot popularnom mišljenju, zapravo je jedan od osnovnih aspekata ravnopravnosti žene. Kad se pokrijem, ljudima gotovo onemogućavam da prosuđuju o meni na osnovu izgleda. Ne mogu biti kategorizana na osnovu svoje atraktivnosti ili njenog nedostatka. Uporedite ovo sa životom u današnjem društvu. Mi jedni druge konstantno ocjenjujemo na osnovu odjeće, nakita, kose i šminke. Kakva dubina može postojati u ovakvom svijetu?
Da, ja imam tijelo kao fizičku manifestaciju na ovoj planeti. Ali, to je omotač za inteligentni um i snažan duh. Ono ne služi za izlaganje pogledima niti za reklame koje prodaju sve, od piva do automobila. Zbog površnosti svijeta u kome živimo, vanjski izgled je sve, dok su vrijednosti pojedinca za većinu ništa. Običan mit je to da je žena slobodna u današnjem društvu. Kakva je to sloboda kad žene ne može prošetati ulicom, a da svaki djelić njenog fizičkog bića ne bude „provjeren“. U hidžabu se osjećam sigurno što se toga tiče. Mogu biti sigurna da niko neće gledati u mene i praviti primjerdbe o mom karakteru na osnovu dužine moje suknje. Postoji barijera između mene i onih koji bi željeli manipulirati sa mnom. Ja sam na prvom mjestu ljudsko biće.
Jedna od najtužnijih pojava našeg vremena je mit ljepote i ženskog poimanja sebe. Čitajući popularne tinejdžerske magazine, možete za trenutak saznati koje je tijelo „in“, a koje „out“.
A ako imate „pogrešno“ tijelo, vi ćete ga promijeniti, zar ne? Naravno, nema šanse da imate nekoliko kilograma viška, a da još uvijek budete lijepi. Pogledajte bilo koju reklamu. Koristi li se žena za prodaju proizvoda? Koliko ima godina? Je li privlačna? Kako je odjevena?
Najčešće ta žena neće biti starija od ranih dvadesetih, bit će visoka, zgodna, natprosječno privlačna i oskudno odjevena. Zašto dopuštamo da tako manipuliraju s nama? Željela to priznati moderna žena ili ne, ona je satjerana u blato. Natjerana je da prodaje sebe, da se kompromitira. Zbog toga imamo trinaestogodišnje djevojčice koje guraju prste u grlo kako bi povraćale i adolescente koji se vješaju zbog prekomjerne težine.
Kad me ljudi pitaju da li se osjećam potlačeno, iskreno odgovaram - ne. Ovu odluku sam donijela svojom slobodnom voljom. Preuzimam kontrolu nad načinom na koji me ljudi gledaju. Uživam u činjenici da ne dopuštam nikome da gleda bilo koji dio mene, i da sam oslobođena jurenja za trendovima modne industrije i drugih koji eksploatiraju žene. Moje tijelo je moja stvar. Niko ne može govoriti kako bih trebala izgledati i jesam li ili nisam lijepa. Znam da imam važnijih stvari od toga.
Ja sam odabrala svoje prioritete, a oni nisu među navedenim. Zato, kad me sljedeći put vidite, ne gledajte me sažaljivo. Ja nisam pod pritiskom, niti sam žena iz barbarskih arapskih pustinja koja obožava muškaraca. Ja sam oslobođena! “
Davno su rekli da se biser nalazi u školjci. Zašto je biser tako skriven tako skriven? Zato što njegovu ljepotu niko ne bi primjećivao ako bi bio dostupan svima. Žena pod hidžabom stidna je poput skrivenog bisera. Ona je vrijedna koliko je skrivena. I kako god vlasnik bisera može biti samo jedna osoba, tako i privilegiju nad ljepotom žene može imati samo njen muž. Drugi ne mogu polagati pravo na nju i na njezinu ljepotu.
U sladu sa svojom prirodom, čovjek voli nedokučivo i nedostupno. Sklon je istraživanju. Kad je nešto sklonjeno od njega, tad je to i vrijedno. Čim je dostupno, gubi svoju vrijednost. Otkrivena žena nema više šta otkriti. Zatečen tom spoznajom, muškarac se prestaje zanimati za nju. Pokrivena uvijek ima nešto što interesira i privlači muškarca.
Većina grčkih autora spominje pokrivanje tijela na način hidžaba. Govori se da je Penelopa, žena itačkog kralja Odiseja, pokrivala glavu. Žene u Tebi su nosile posebnu vrstu pokrivača glave sa dva otvora za oči. Spartanske kćerke su se pokrivale odmah nakon udaje.
Na sačuvanim crtežima vidimo da su žene u Sparti pokrivale glavu, ali ne i lice, a žene i djevojke su nosile ogrtač kad su izlazile van.
I žene u arijskoj religiji su se pokrivale. Da bi sačuvale status povlaštenog sloja i ogradile se od običnih žena i pripadnica nižih društvenih slojeva, ugledne Perzijanke su pokrivale svoje lice i puštale kosu. Izgleda da obične žene nisu nosile dugu kosu, moguće zbog toga što bi im smetala pri radu. Duga kosa je bila osobenost žena iz visokog društva, kao i pokrivanje koje je bilo specifično za žene velikaša.
Prema tome, najveća zabluda Zapada je što smatra da je hidžab novotarija s kojom je došao islam. Ko god bude iskreno čitao njihove vjerske knjige, primijetit će da je hidžab bio poznat u misijama svih poslanika. Saznat će da je njihovim ženama naređivano pokrivanje, isto kao što je naređeno i muslimankama.
Mnogo puta hidžab je smatran izumom fudamentalista. Ali, i u kršćanskoj tradiciji, sveti Pavle je naredio ženama da pokriju svoje glave. Sve do šezdestih godina prošlog vijeka nijedna žena se nije se mogla naći u crkvi u Engleskoj bez šešira i rukavica. Mnoge Engleskinje su, kad su izlazile, stavljale šešire. Indijke i Sikinje i dajle pokrivaju svoje glave radi očuvanja ličnog ponosa, a ortodoksne jevrejke su tradicionalno stavljale šalove oko kose da bi kosu sklonile od pogleda muškaraca koji nisu njihovi muževi. Utalmudu se, u komentaru „Evino prokletstvo“ Knjige postanka, govori da jevrejski rabini izlazak iz kuće nepokriven žene smatraju razlogom za razvod braka. Još i danas ortodoksne jevrejke nose mahramu ili periku.
U staroj Grčkoj i Rimu žene su na svim javnim mjestima bile pristojno obučene, pokrivene i zaštićene u ukrašenoj odjeći.
Ipak, između svih ovih kulturnih grupa, jedino su izgleda muslimanke opisane kao one koje su slabe i potlačene i čija se prava krše zahvaljujući hidžabu.
Jesmo li se ikad zapitali zašto nevjernici i lahkoumnici insistiraju na skidanju hidžaba? Zašto im je hidžab, više od bilo čega drugog, trn u oku? Zašto ulažu veliki trud da dokažu kako hidžab nije propisan, kako je ružan i kako je to vid diskriminacije žene i gaženja ljudskih prava? Zašto se toliko brinu o ženi koja se osjeća sretnom u svom hidžabu?
Zato što je on dio islamske kulture odijevanja, a oni to mrze. Zato što je on simbol čednosti i krjeposti, a oni preziru krjepost i čednosti smatraju ih mahanom.
Zato što je hidžab lična karta muslimanke koju oni danas preziru više nego ikad, isto kao što preziru sve što imalo podsjeća na islam. Oni su sumnjičavi prema svemu.
Na muškarcima nema tako vidljivih znakova pripadnosti islamu, i oni se mogu lahko kamuflirati. Sa ženama je, kako znamo, drukčije. Muslimanke svoj hidžab ne mogu i neće sakriti. Zato su one, više nego muškarci, ambasadorice islama.
Muslimani vjeruju da je Allah dao ljepotu svim ženama, ali da pravo na njihovu ljepotu ne mogu imati svi ljudi. Kad se žena odijeva prema propisima, ona se uzdiže na viši nivo i čovjek je može prepoznati po njenom umu, vjeri i karakternim osobinama, a ne samo po njenoj ljepoti.
Islam nije propisao ljudima posebnu vrstu odjeće koju trebaju ili moraju nositi, niti specijalni način života koji moraju slijediti, ali je ustanovio odgovarajuće principe i načela čisto etičkog i društvenog karaktera kojih se trebaju pridržavati svi muslimani bez obzira na svoju lokalnu tradiciju u nošnji i stilu života. Svaki narod i svaka zajednica bi trebali pristupiti usklađivanju svoje nošnje i načina života sa utvrđenim islamskim principima u toj oblasti. Treba naglasiti da islam ne zabranjuje nošenje lijepe, kvalitetne, skladne, stilski dotjerane i uredne odjeće. Naprotiv, to je poželjno, pohvalno i primjereno ponašanje. Neprihvatljivo je samo pretjerivanje,
Islam čak preporučuje izvjesnu eleganciju u odijevanju, nepretjeranu, u okvirima pristojnosti. Odredio je muškarcu dužinu odjeće prilikom stupanja na namaz i općenito ograničio pokrivanje tijela od pojasa do iznad koljena. Isti tako, odredio je ženi dužinu odjeće koja je obavezna pri obavljanju namaza i odredio joj pokrivanje čitavog tijela, osim lica i šaka, obavezujući je da na javnim mjestima zadrži takvu nošnju.
Ljudi se ponose mnogo čime, a u tome kultura odijevanja zauzima posebno mjesto. Fenomen odijevanja proteže se kroz čitavu historiju ljudskog roda i rasprostranjen je širom zemaljske kugle. Odijevanje je povezano sa ličnim i društvenim karakteristikama čovjekovog bića i može se proučavati sa različitih tačaka gledišta: psihološke, etičke, ekonomske, socijalne, vjerske, pravne, historijsko – geografske.
Na osnovu dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da odjeća ispunjava najmanje tri čovjekove potrebe: prvo, štiti ga od hladnoće i toplote, kao i snijega i kiše; drugo, pomaže mu da sačuva svoju čednost i stidljivosti, najzad, čini da čovjek izgleda uredno, lijepo i dostojanstveno.
Vrsta i izgled muške i ženske odjeće u svakom društvu ne zavise samo od ekonomskih, socijalnih i klimatskih uvjeta, već u velikoj mjeri i od dominantnih kulturnih vrijednosti i pogleda na svijet čiji su ogledalo i odraz.
Prema svim idealističkim poimanjima svijeta, pa i islamskom, funkcija odjeće je da pokrije tijelo, a ne da ga istakne. Odjeća je čovjeku veoma važna. Ona je svojevrstan bedem koji štiti tijelo od pljačke i čuva njegovu veličanstvenost. Ona služi za to da obuzda seksualni nagon, a ne da ga razuzda. Odjeća je osnovno stanište čovjeka, a ne njegova druga koža. Čovjek odan islamu ne misli da se savršenstvo postiže ukrašavanjem, izlaganjem i trgovanjem vlastitim tijelom kao robom, već uspostavom ravnoteže u zadovoljavanju potreba tijela i duše.
Prema tome, odijevanje svakog pojedinca je usko povezano sa njegovim pogledima i stavovima, ono razotkriva tajne skrivene u dubini njegovog bića i određuje njegovu ličnost. Odijelo je obilježje svakog čovjeka, njime on iznosi i saopćava svoj stav i po njemu se prepoznaje.
Zato, kad neko obuče odijelo, može se reći kao da je time uzviknuo parolu u slavu kulture kojoj ta odjeća pripada.
Kao komentar ću podsjetiti na poznatu dječju priču, čije će navođenje poentirati osnovni motiv izlaganja pitanja razgolićenosti i kulture odijevanja u savremenom svijetu. Riječ je o popularnoj Andresenovoj bajci „Carevo novo ruho“ , koju je većina imala priliku čuti još u najranijem periodu života. U njenoj osnovi, kroz lik neobuzdanog cara koji je sav novac trošio na odijela, obrađeno je pitanje razgolićenosti i odijevanja.
Jednoga dana u carev grad stigoše dva lukava i vješta prevaranta. Znajući koliko car voli tkanine i odjeću, predstavili su se kao najvještiji tkači koji mogu istkati čudesnu tkaninu od svile i zlata, najljepših boja i šara. Tkanina je imala neobičnu osobinu: odijelo sašiveno od nje nije mogao vidjeti onaj ko je glup, niti onaj ko je nesposoban obavljati svoju službu. Car ubrzo ču za ove majstore. Pomisli kako je zgodno imati takvo odijelo, jer će, kad bude u njemu, vidjeti ko je od njegovih podanika glup, a ko nije pogodan za službu koju vrši. Kad varalice zatražiše vreće zlata i svile, car nije štedio kako bi čudesna tkanina što prije bila istakana.
Oni postaviše razboj, pa su svakog dana sjedili za njim i pretvarali se da neumorno i vrijedno rade. Blago koje su dobili vješto skloniše. Poslije nekog vremena car je poželio vidjeti kako tkanina izgleda, kojih je boja i kakve su šare. On odluči poslati svog ministra, koga je smatrao i sposobnim i pametnim i u koga je imao povjerenje, da vidi kako otkači napreduju. Kad stari ministar ode do tkača, vidje ih kako vrijedno rade za praznim razbojem, pa pomisli:„Pa ja ništa ne vidim! Je li moguće? Glup nisam, bit će da nisam zaslužio da budem ministar.“ Plašeći se da ga car ne otpusti iz službe, poče se glasno diviti tkanini, ne želeći da iko primijeti da on nije vidio baš ništa.
Car posla još jednog svog službenika, pa iako on ne vidje ništa, poče hvaliti tkaninu koje nema i uvjeravati sve da je to nešto najljepše što je vidio.
Najzad se i car usudi i u pratnji svoja dva službenika posjeti u zvijezde kovana tkače. Zateče ih kako vrijedno rade, mada na razboju nije bilo ni potke, ni osnove.
„Predivno je, zar ne ?!“, rekoše službenici. „Je li Vaše veličanstvo ikad vidjelo takav sklad boja i harmoniju šara?“ Car je zbunjeno gledao u prazan razboj. „Oh, zar sam glup? Ili sam možda nesposoban da budem car? To je suviše strašno za mene!“, mislio je car, ali onda reče: „Da, zaista je prelijepo.“ Zagledao je prazan okvir razboja i divio se, a sa njim i ostali koji također nisu vidjeli ono čega nije ni bilo.
Neko predloži caru da mu se od ove tkanine sašije novo odijelo za svečanu povorku koja će uskoro poći kroz grad. Tako i bi.
Bacivši još jedan pogled na ogledalo, kao da ocjenjuje kako mu novo odijelo stoji, car krenu, a sluge se sagnuše kao da podižu ogrtač sa poda i svi iziđoše. Povorka krenu kroz grad koji je bio pun svijeta. Za trenutak su svi bili zbunjeni onim što vide, ali ubrzo počeše govoriti: „Kako je lijepo carevo novo odijelo! Kako je divan njegov carski ogrtač i kako mu lijepo stoji!“ Niko nije priznavao da ne vidi baš ništa, jer bi tako pokazao da je glup ili da nije sposoban za svoju službu. Zato su se trudili da pokažu što veće oduševljenje.
Iznenada, neko dijete viknu: „Gledajte, car je go!“ Djetetov otac je pokušavao prikriti ove riječi, ali se šapat širio kroz masu, pa na kraju svi počeše glasno da govore: „On je zaista go! “
Sada je zapadna civilizacija ta koja pretendira da ljudima sašije odijelo. Ali, umjesto da ih odjene, ona ih je svukla da gole kože. Niko se ne usuđuje viknuti da to nema veze sa odjećom i da su sva ta silna moda, raznorazne tkanine i slično razgolititi ljude. Svi se boje da će ih, ako to kažu, krojači – prevaranti, koji i dalje gomilaju zlato i srebro, optužiti da su glupi i nesposobni za svoj posao. Mogu li se u ovom svijetu, u kome su svi postali robovi i žrtve zapadnjačke propagande, pronaći ljudi čistog srca kao dijete iz ove priče da smjelo kažu da je „odijevanje“ na zapadu prije razgolićavanje nego odijevanje? Postoje li ljudi dječije iskrenosti, koji se smiju suprotstaviti svijetu koji razgolićenost naziva odijevanjem i glasno izreći svoje mišljenje? Zašto mi ne bismo bili ti ljudi?
ZAŠTO NE OTKRIVAM TIJELO?
Razmišljanje tinejdžerke koja živi na Zapadu, odbija „čuda“ moda i ne želi otkrivati svoje tijelo
„Ja se vjerovatno ne uklapam u potencijalne buntovnike. Nemam vidljivih tetovaža, ne pirsinga. Nemam kožnu jaknu. Ustvari, kad me sretnu, većina ljudi prvo pomisli da se radi o „potlačenoj ženi“. Pojedinci koji skupe hrabrost da me pitaju nešto o mom odijevanju obično postavljaju pitanja poput: „Jesu li te roditelji natjerali da to obučeš?“ ili „Zar ne misliš da to nije fer?“
Nedavno je nekoliko djevojaka u Montrealu izbačeno iz škole zbog odjeće kakvu i ja nosim. Izgleda čudno da komadić odjeće može izazvati takve kontraverze. Možda je to strah da krijem uzi ispod njega! Naravno, problem je veći od običnog komada odjeće. Ja sam muslimanka koja je, poput miliona drugih muslimanki širom Planete, odabrala da nosi hidžab. A koncept hidžaba, nasuprot popularnom mišljenju, zapravo je jedan od osnovnih aspekata ravnopravnosti žene. Kad se pokrijem, ljudima gotovo onemogućavam da prosuđuju o meni na osnovu izgleda. Ne mogu biti kategorizana na osnovu svoje atraktivnosti ili njenog nedostatka. Uporedite ovo sa životom u današnjem društvu. Mi jedni druge konstantno ocjenjujemo na osnovu odjeće, nakita, kose i šminke. Kakva dubina može postojati u ovakvom svijetu?
Da, ja imam tijelo kao fizičku manifestaciju na ovoj planeti. Ali, to je omotač za inteligentni um i snažan duh. Ono ne služi za izlaganje pogledima niti za reklame koje prodaju sve, od piva do automobila. Zbog površnosti svijeta u kome živimo, vanjski izgled je sve, dok su vrijednosti pojedinca za većinu ništa. Običan mit je to da je žena slobodna u današnjem društvu. Kakva je to sloboda kad žene ne može prošetati ulicom, a da svaki djelić njenog fizičkog bića ne bude „provjeren“. U hidžabu se osjećam sigurno što se toga tiče. Mogu biti sigurna da niko neće gledati u mene i praviti primjerdbe o mom karakteru na osnovu dužine moje suknje. Postoji barijera između mene i onih koji bi željeli manipulirati sa mnom. Ja sam na prvom mjestu ljudsko biće.
Jedna od najtužnijih pojava našeg vremena je mit ljepote i ženskog poimanja sebe. Čitajući popularne tinejdžerske magazine, možete za trenutak saznati koje je tijelo „in“, a koje „out“.
A ako imate „pogrešno“ tijelo, vi ćete ga promijeniti, zar ne? Naravno, nema šanse da imate nekoliko kilograma viška, a da još uvijek budete lijepi. Pogledajte bilo koju reklamu. Koristi li se žena za prodaju proizvoda? Koliko ima godina? Je li privlačna? Kako je odjevena?
Najčešće ta žena neće biti starija od ranih dvadesetih, bit će visoka, zgodna, natprosječno privlačna i oskudno odjevena. Zašto dopuštamo da tako manipuliraju s nama? Željela to priznati moderna žena ili ne, ona je satjerana u blato. Natjerana je da prodaje sebe, da se kompromitira. Zbog toga imamo trinaestogodišnje djevojčice koje guraju prste u grlo kako bi povraćale i adolescente koji se vješaju zbog prekomjerne težine.
Kad me ljudi pitaju da li se osjećam potlačeno, iskreno odgovaram - ne. Ovu odluku sam donijela svojom slobodnom voljom. Preuzimam kontrolu nad načinom na koji me ljudi gledaju. Uživam u činjenici da ne dopuštam nikome da gleda bilo koji dio mene, i da sam oslobođena jurenja za trendovima modne industrije i drugih koji eksploatiraju žene. Moje tijelo je moja stvar. Niko ne može govoriti kako bih trebala izgledati i jesam li ili nisam lijepa. Znam da imam važnijih stvari od toga.
Ja sam odabrala svoje prioritete, a oni nisu među navedenim. Zato, kad me sljedeći put vidite, ne gledajte me sažaljivo. Ja nisam pod pritiskom, niti sam žena iz barbarskih arapskih pustinja koja obožava muškaraca. Ja sam oslobođena! “
Davno su rekli da se biser nalazi u školjci. Zašto je biser tako skriven tako skriven? Zato što njegovu ljepotu niko ne bi primjećivao ako bi bio dostupan svima. Žena pod hidžabom stidna je poput skrivenog bisera. Ona je vrijedna koliko je skrivena. I kako god vlasnik bisera može biti samo jedna osoba, tako i privilegiju nad ljepotom žene može imati samo njen muž. Drugi ne mogu polagati pravo na nju i na njezinu ljepotu.
U sladu sa svojom prirodom, čovjek voli nedokučivo i nedostupno. Sklon je istraživanju. Kad je nešto sklonjeno od njega, tad je to i vrijedno. Čim je dostupno, gubi svoju vrijednost. Otkrivena žena nema više šta otkriti. Zatečen tom spoznajom, muškarac se prestaje zanimati za nju. Pokrivena uvijek ima nešto što interesira i privlači muškarca.
Većina grčkih autora spominje pokrivanje tijela na način hidžaba. Govori se da je Penelopa, žena itačkog kralja Odiseja, pokrivala glavu. Žene u Tebi su nosile posebnu vrstu pokrivača glave sa dva otvora za oči. Spartanske kćerke su se pokrivale odmah nakon udaje.
Na sačuvanim crtežima vidimo da su žene u Sparti pokrivale glavu, ali ne i lice, a žene i djevojke su nosile ogrtač kad su izlazile van.
I žene u arijskoj religiji su se pokrivale. Da bi sačuvale status povlaštenog sloja i ogradile se od običnih žena i pripadnica nižih društvenih slojeva, ugledne Perzijanke su pokrivale svoje lice i puštale kosu. Izgleda da obične žene nisu nosile dugu kosu, moguće zbog toga što bi im smetala pri radu. Duga kosa je bila osobenost žena iz visokog društva, kao i pokrivanje koje je bilo specifično za žene velikaša.
Prema tome, najveća zabluda Zapada je što smatra da je hidžab novotarija s kojom je došao islam. Ko god bude iskreno čitao njihove vjerske knjige, primijetit će da je hidžab bio poznat u misijama svih poslanika. Saznat će da je njihovim ženama naređivano pokrivanje, isto kao što je naređeno i muslimankama.
Mnogo puta hidžab je smatran izumom fudamentalista. Ali, i u kršćanskoj tradiciji, sveti Pavle je naredio ženama da pokriju svoje glave. Sve do šezdestih godina prošlog vijeka nijedna žena se nije se mogla naći u crkvi u Engleskoj bez šešira i rukavica. Mnoge Engleskinje su, kad su izlazile, stavljale šešire. Indijke i Sikinje i dajle pokrivaju svoje glave radi očuvanja ličnog ponosa, a ortodoksne jevrejke su tradicionalno stavljale šalove oko kose da bi kosu sklonile od pogleda muškaraca koji nisu njihovi muževi. Utalmudu se, u komentaru „Evino prokletstvo“ Knjige postanka, govori da jevrejski rabini izlazak iz kuće nepokriven žene smatraju razlogom za razvod braka. Još i danas ortodoksne jevrejke nose mahramu ili periku.
U staroj Grčkoj i Rimu žene su na svim javnim mjestima bile pristojno obučene, pokrivene i zaštićene u ukrašenoj odjeći.
Ipak, između svih ovih kulturnih grupa, jedino su izgleda muslimanke opisane kao one koje su slabe i potlačene i čija se prava krše zahvaljujući hidžabu.
Jesmo li se ikad zapitali zašto nevjernici i lahkoumnici insistiraju na skidanju hidžaba? Zašto im je hidžab, više od bilo čega drugog, trn u oku? Zašto ulažu veliki trud da dokažu kako hidžab nije propisan, kako je ružan i kako je to vid diskriminacije žene i gaženja ljudskih prava? Zašto se toliko brinu o ženi koja se osjeća sretnom u svom hidžabu?
Zato što je on dio islamske kulture odijevanja, a oni to mrze. Zato što je on simbol čednosti i krjeposti, a oni preziru krjepost i čednosti smatraju ih mahanom.
Zato što je hidžab lična karta muslimanke koju oni danas preziru više nego ikad, isto kao što preziru sve što imalo podsjeća na islam. Oni su sumnjičavi prema svemu.
Na muškarcima nema tako vidljivih znakova pripadnosti islamu, i oni se mogu lahko kamuflirati. Sa ženama je, kako znamo, drukčije. Muslimanke svoj hidžab ne mogu i neće sakriti. Zato su one, više nego muškarci, ambasadorice islama.
Muslimani vjeruju da je Allah dao ljepotu svim ženama, ali da pravo na njihovu ljepotu ne mogu imati svi ljudi. Kad se žena odijeva prema propisima, ona se uzdiže na viši nivo i čovjek je može prepoznati po njenom umu, vjeri i karakternim osobinama, a ne samo po njenoj ljepoti.
Autor:M.M.
Nema komentara:
Objavi komentar