Amana je imala sedam godina. Bila je to plemenita i pametna djevojčica. Koristila je svoj razum samo za dobro. Nije razmišljala o lošim stvarima i nikome nije mislila zlo. Čak i kada bi je neko naljutio, ne bi mislila loše o toj osobi. Sve to činilo ju je posebnom.
Bila je izuzetno druželjubiva, i mnogo je pomagala drugima. Svojim komšijama bi rado otvarala vrata zgrade, kupovala bi namirnice starim osobama, a zadovoljstvo joj je bilo pomagati svojim prijateljicama da urade domaću zadaću. Zbog toga je bila omiljena u društvu.
Amana je bila poput svojih prijateljica. Voljela se igrati lutkicama, šetati po parku i praviti piknike na obližnjoj livadi. Ali nešto ju je ipak za nijansu razlikovalo od drugih. Voljela je da razmišljala o Onome Koji ju je stvorio. Sve oko sebe što bi zapažala, poput cvijeća i drveća, podsjećalo ju je na Allaha. Razmišljala je o ljepoti stvaranja. Gledala bi dugo u te ljepote i sanjarila. Veoma je voljela gledati u nebo i oblake.
Svako jutro, nakon što bi ustala, Amana je uzimala abdest i klanjala dva rekata zahvalnosti svome Stvoritelju. Nakon svakog namaza djevojčica bi sjedila i dovila. U svojim dovama molila je za druge: bolesne, iznemogle i djecu koja su siromašna i nemaju šta da jedu. Molila je Allaha da im podari zdravlje, snagu i izlaz iz siromaštva.
Jednog dana, Amana i njene prijateljice su otišle u šetnju. Svratile su u park da se igraju. Voljele su da se spuštaju niz tobogan, da se ljuljaju na ljuljaškama, a najviše su voljele da ganjaju jedna drugu. Taj dan su radile sve to. Bile su veoma razigrane.
Amanina prijateljica Sara reče: „Hajdemo se ganjati!“ Amana odmah prihvati njen prijedlog, te radosno odgovori: „Dobra ideja!“ Samo što je to izgovorila, Sara je već bježala od nje. Ganjale su se, glasno se smijale i uživale u toj igri. „Brže, ne možeš me stići, brže!“, vikala je Sara, bježeći od nje. Amana je pokušavala da je stigne. Uzalud. Sara je ponovno povikala: „Hajde, uhvati me!“ Kako je još više požurila, Amana se spotakla o kamen, pala i jako udarila glavom o beton. Ostala je ležeći. Njene prijateljice su odmah dotrčale do nje. Veoma su se prepale. Nije se micala. Dozivale su je, ali bezuspješno. Nije odgovarala. Pozvale su Hitnu pomoć. Kola Hitne pomoći ubrzo su stigla i djevojčica je prevezena u bolnicu. Doktori su rekli da se ozbiljno povrijedila i da će tu dugo ostati. Svi su bili tužni, posebno Sara. „Ja sam za sve kriva.“,govorila je. Bila je neutješna i mnogo je plakala. Željela je da njena prijateljica brzo ozdravi.
Dani su prolazili, ali Amanino stanje se nije mijenjalo nabolje. Taj pad joj je oštetio vid, tako da je slabo vidjela na oba oka. Doktori nisi bili sigurni da li će biti dobro. Čak su govorili da su male šanse da će ponovno dobro vidjeti. Ona je sve ovo znala, ali je isto tako znala da će joj njen Stvoritelj pomoći. Zahvalila se Allahu i ostala strpljiva.
Ubrzo je počela osjećati neku promjenu na očima. Vid joj se popravljao. Tada je učinila ono što najbolje zna – uzela je abdest i klanjala dva rekata zahvalnosti Allahu. Nakon toga je dovila i molila Allaha za ozdravljenje, snagu, i sve ono što je nekada dovila za drugu djecu. Nije ni dovršila dovu, a vid se u potpunosti vratio, i sve je bilo kao nekada. Ozdravila je i bila je presretna zbog toga. Doktori nisu vjerovali šta se dogodilo. Nisu znali šta da kažu. Samo im je rekla: „Sva moć je u Allaha!“, i sretno krenula prema izlazu bolnice.
Kada se vratila kući, prijateljica Sara ju je dočekala. Sa suzom u oku, zamolila ju je za oprost, a Amana joj tada reče: „Nisi ti kriva, Allah je tako htio da se desi.“. Zagrliše se, a Amana joj predloži da izađu na livadu ispred njene kuće da se poigraju. Ponesoše dekicu i napraviše piknik. Ponijele su i lutkice i napravile im čaj. Tako su sjedile i razgovarale, a njihove lutkice su pile topli čaj.
Amana reče Sari: „Pogledaj ljepotu neba i oblaka! Pogledaj kako se oblaci kreću. Pogledaj u sebe, u nas. Pogledaj u zemlju na kojoj sjedimo!“ Sara je poslušala svoju prijateljicu, ali je upita: „Zašto da gledam sve to?“ Amana radosno i ponosno reče: „ Allah je naš Gospodar. On je Gospodar svjetova, Stvoritelj nebesa i zemlje, a i svih nas. Svako onaj ko je zahvalan Allahu i ko Mu čini dovu, osjetit će radost i znat će da ga njegov Gospodar nikada neće napustiti. Baš kao što ni mene nije. Hvaljen neka je On!“ Sara se nasmiješi i na to dodade: „Tačno tako!“
POUKE
- Nekada nam Allah šalje iskušenja kako bi nas Sebi približio. Malena djevojčica Amana je bila iskušana padom, ali ju je Allah brzo obradovao ozdravljenjem. U hadisu je zabilježeno: “Kome Allah hoće dobro, iskuša ga.”[i]
- Ne trebamo očajavati kada nam se nešto loše desi. Možda je Allah u tome dao veliko dobro.
- Amana se pokazala kao dobra vjernica. Nije kukala zbog pada, nego je zahvalila Allahu na tom stanju. Poslušaj hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Čudan li je primjer vjernika! U svakoj situaciji on dobija – a takvo stanje nije ni s kim drugim nego samo s vjernikom – ako ga zadesi kakva radost, on zahvaljuje Allahu dž.š. što mu donosi korist, a ako ga pogodi kakvo zlo i šteta, on se strpi i postojano se drži, pa mu i to donosi nagradu od Allaha dž.š.“[ii]
- Lijepo je da svaki musliman ima neko dobrovoljno dobro djelo koje će obavljati svaki dan, kao što je Amana činila. Ona je klanjala dva rekata zahvale Allahu dž.š. Allah sigurno nagrađuje ovakva djela i na ovom i na budućem svijetu.
- Trebamo u svemu da vidimo veličinu Allahovog stvaranja, kao što je to vidjela Amana gledajući u nebo, zemlju i sebe.
- Obaveza svakog muslimana je biti zahvalan Uzvišenom Allahu na blagodati čula, tjelesnih organa i drugih blagodati.
[ii] Muslim
Nema komentara:
Objavi komentar