četvrtak, 1. studenoga 2018.

Nezgoda na snijegu



Osvanulo je hladno zimsko jutro. Pao je snijeg. Aminina mahala obojena je u bijelo. To je unijelo mnogo radosti u dječija srca. Ovakva prilika dobije se jednom godišnje pa se zato koristi svaki sat slobodnog vremena da se provede napolju. Danas se Amini posrećilo. Subota je i može ići zajedno sa drugaricama na sankanje. Odmah poslije doručka počela je oblačiti zimsku odjeću i zamolila je babu da joj donese sanke iz potkrovlja. Brzo se spremila i izašla napolje. Fatima i Asija već su je čekale ispred kuće.
Skoro sva djeca iz komšiluka izašla su vani i uživali u igrama na snijegu. Neki su skupljali snijeg i pravili Snješka Bijelića, a jedna grupa se grudvala. Amina sa drugaricama nije oklijevala, nego su se odmah uputile prema obližnjem brdu. Stigavši do pola brda, Fatima predloži: “Da krenemo odavde za prvi put?” Asija okrenu sanke i reče: “Može, ja idem prva” i poče se spuštati na sankama niz brdo. Amina se pusti poslije nje, a Fatima odmah za Aminom. Uzvici sreće razlijegali su se na sve strane. Stigavši u podnožje brda, Amina se zaustavi. Brišući suze od studeni, povika: ”Subhanallah, kako brzo idu sanke po ovom snijegu!” “Super je, idemo opet!”, dodade Fatima. Odmah krenuše ponovo uz brdo razmjenjujući utiske od prve vožnje na sankama. Odjednom se začu glas: “Pazi! Skloni se s puta!” To su bili dječaci koji su se pustili sa vrha brda i takmičili se ko će prvi da stigne do cilja. Fatima i Asija potrčaše i skočiše u duboki snijeg, a Amina se okliznu i pade na stazu. “Pazi, Amina!”, viknu Fatima. “Auuu!”, uzviknu Amina i poče da plače. Jedan od dječaka nije uspio da je zaobiđe. Udario ju je sankama pravo u nogu. Fatima i Asija pritrčaše u pomoć svojoj drugarici. Pomogle su joj da ustane, ali Amina nije mogla da stoji na desnoj nozi. Plačući se naslonila na Fatimino rame. Asija uze sanke, postavi ih poprečno, dohvati Aminu pod rame i reče joj: “Hajde, sjedni, vidjela sam da te Zejd udario. Sigurno te puno boli?” Amina sjede na Asijine sanke, okrenu se prema grupi dječaka koja je već bila stigla u dolinu i uplakanim glasom viknu: “Glupane jedan, pa u što gledaš? Što ne paziš kuda ideš?” “Polahko, Amina, znam da te boli, ali pokušaj da se strpiš. Nije te namjerno udario”, reče Fatima. “Možda i nije namjerno, ali mene noga puno boli, ja se ne mogu više sankati, moram ići kući”, odgovori Amina. “Ja ću te odvući do kuće na sankama”, reče Asija. Dok su se one polahko spuštale niz brdo tješeći Aminu, dječaci su se već peli sa druge strane brda. Približavajući se Amininoj kući, ugledaše kako njen babo čisti snijeg u avliji. Poselamiše ga, a on, čim vidje da Asija vuče Aminu na sankama, potrča prema njima i upita: “Šta je bilo?” Amina odgovori: “Udario me Zejd sankama dok smo se penjale uz brdo.” Babo zgrabi Aminu u naručje i reče Fatimi i Asiji: ”Hajdemo unutra da vidimo šta je to bilo.” Unese Aminu, spusti je na fotelju, skide joj čizme i čarape, i pregleda joj nogu: “Udarac je bio jak. Trebamo staviti hladne obloge da noga ne otekne puno. Danas ne možeš ići vani.” Babo uze led i stavi Amini na nogu, a mama je pristavila vodu za čaj. “Bujrum, uzmite, ugrijte se malo!” Dok su uz čaj pričale o nemilom događaju, Amina opet nazva Zejda glupanom jer ju je udario. “Nadam se da ti je žao zbog toga što si ga uvrijedila?”, reče babo. “Nije mi žao. Ni njemu nije žao što me je udario. Nije mi se ni izvinio”, odgovori Amina. “Nas je voljeni Poslanik, alejhis-selam, naučio da je strpljenje pokazuje pri prvom udarcu”, dodade mama pa nastavi: “To što nam neko nanese bol ne daje nam za pravo da ga vrijeđamo, ogovaramo, ili, ne daj Bože, potvaramo.” U tom momentu začu se zvono na vratima. Majka izađe da pogleda ko je, ali se ubrzo vrati u pratnji Zejda. “Selam alejkum! Kako si, Amina? Došao sam da zatražim halala jer sam te nehotice udario. Staza je prilično utabana, pa sam izgubio kontrolu nad sankama i skrenuo pravo na tebe. Nadam se da te nisam ozbiljno povrijedio”, obrati se Zejd Amini pružajući joj čokoladu koju joj je donio. Amina se nasmija, uze čokoladu pa i ona zatraži halala za uvredu koju je Zejdu uputila u ljutnji. Pozva Zejda da im se pridruži i da zajedno popiju čaj i zaslade se čokoladom.
Autor:Edis Vejselovic

Nema komentara:

Objavi komentar