Zimska odjeća

 Hladan zrak i prve pahuljice snijega nagovijestiše dolazak zime. Snijeg je promijenio izgled cijelom gradu: sve je bilo blistavo bijelo. Kuće su postale gotovo i neprepoznatljive, krovovi bijeli, jedino antene vire ispod snježnog prekrivača i dimnjaci iz kojih neprestano izlazi dim. Djeca rado dočekaju ove zimske čari i snježne vratolomije. Promrzli obrazi i crveni nosići postaše uobičajen prizor u Abdullahovoj malali. I Abdullah puno voli snijeg i zato je danas odmah poslije doručka s velikim ushićenjem obukao toplu jaknu, kapu, šal i rukavice, navukao čizme i istrčao napolje da sa svojim drugovima uživa u igrama na snijegu.

Jesenje kiše

 Dok je hladni vjetar nosio opalo lišće i nagomilavao sive oblake iznad grada, Abdullah je nepomično gledao u krupne kišne kapi koje su udarale u prozorsko staklo. Kiša pada već cijeli dan. Amina se razočarano obrati bratu: “Još uvijek pada tako jako. Mislim da danas neće ni prestati. Trebamo nazvati djeda i nenu i reći im da nas ne očekuju, jer zbog kiše danas ne možemo otići.” Abdullah se pobuni: “Ali moramo otići. Obećali smo im. A i trebamo im pomoći. Znaš još koliko posla treba da se uradi prije nego što još više zahladni.” U sobu uđe majka. “Dođite djeco, pristavila sam čaj. Znam da vam topla šolja čaja i kolači uvijek gode, pogotovo u ovim kišovitim jesenjim danima.” Abdullah nevoljno odmahnu rukom. Vidjevši kako su djeca tužna, majka nastavi: “Vidim da ste razočarani što vam je kiša pokvarila plan te ne možete biciklima otići kod djeda i nene. Ali ova kiša ne treba da vas žalosti. Ovo je pravo vrijeme za nove avanture. Pa nije bicikl jedino prijevozno sredstvo kojim možete otići”, tajanstveno se smješkala majka. Abdullah zbunjeno pogleda Aminu: “Ne znam na šta misliš. Babo je sve do akšama na poslu. A i kad dođe, bit će preumoran da nas dvoje vodi kod djeda.