Novi golman

Prvi sunčevi zraci razliše se po Zemlji i, milujući nježne dječije obraze, naznačiše početak novog školskog dana. Abdullah je ustao ranije. Klanjao je sabah-namaz i spremio se za novi dan. Ispijajući čaj, čekao je Aminu da zajedno idu u školu. Na putu do škole Abdullah se sretao sa svojim drugarima, a Amina sa svojim drugaricama. Tako razdragani svakog su se jutra slivali u rijeku djece koja ide u jednom istom pravcu, ka školi.

---

Odmah nakon zvona koje označi početak nastave, stiže učiteljica vodeći sa sobom jednog dječaka: “Ovo je vaš novi drugar Omer. On će od danas biti u našem razredu. Evo, možeš sjesti tu u prvoj klupi, pored Abdullaha. Možeš li nam se malo predstaviti i reći nešto o sebi?” Dječak stidljivo klimnu glavom i ispriča kako se s roditeljima i bratićem nedavno doselio u blizini škole. Njegov otac dobio je posao u obližnjoj fabrici, pa su i tako svi dobili mogućnost da se iz sela presele u grad. Svojim izgledom i stidljivošću, Omer odmah privuče pažnju cijelog odjeljenja. Sitni, lijepi dječak polupočešljane crne, guste kose, na sebi je imao izblijedjelu jaknu, koju je očigledno već odavno bio prerastao. Hlače su mu na oba koljena bile zakrpljene ali čiste, a patike na nekoliko mjesta poderane i iznošene, ali čiste i uredno zavezane. Abdullah odmah pruži ruku Omeru, srdačno ga poselami i pomognu mu da se smjesti i spremi za čas.

Kad školsko zvono označi početak pauze, djeca pohrliše u dvorište da se uz igru odmore i da užinaju. Abdullah primijeti da Omer nije ponio ništa za užinu, pa ga pozva da podijele sendviče koje je Abdullahu spremila majka. Usput će moći da upozna Omera sa ostalim drugovima iz razreda. Na obližnjoj klupi čekali su Halid i Zejd. Dječaci se vrlo lijepo upoznaše s Omerom i rado ga prihvatiše da s njima užina. Saliha i Hasana nije bilo, što je Abdullaha jako začudilo: “Gdje li su Salih i Hasan? Trebalo je da se dogovorimo kada ćemo opet zajedno igrati utakmicu.” “Vidio sam ih kako izlaze, ali ne znam gdje su otišli. Ovdje nisu dolazili”, odgovori Zejd.

Kad se nakon pauze djeca vratiše u učionice, Abdullah se odmah uputi do Hasana. “Hej, Hasane, gdje si bio? Čekali smo te?”, obrati se Abdullah Hasanu.

“Ko me je čekao?”, drsko upita Hasan.

“Pa Zejd, Halid i ja. Čekali smo tebe i Saliha da ugovorimo utakmicu. I Omer će igrati s nama, ispričao nam je kako je bio najbolji golman u selu”, zbunjeno je odgovorio Abdullah.

“Ovaj neće igrati u mom timu!”, ljutito odbrusi Hasan. “A i ti, ako nastaviš s njim dijeliti svoje sendviče, nećeš više igrati ni ti!”

“Šta ti je, Hasane?!”, iznenađeno upita Abdullah.

Cijeli razred je bio na nogama, samo je Omer pognute glave sjedio na svom mjestu. “Ti si danas dobio novog druga i odmah si nas zaboravio. Lijepo ti kažem, ako si mislio da ‘ovaj’ igra s nama – to neće moći. A i ti, ako se nastaviš družiti s njim, ni ti nećeš više u moj tim, je li tako, Salihe?!”, bjesnio je Hasan. Salih je potvrdno klimnuo glavom, ustao i odgurnuo Omerove knjige sa stola. Pogođen neprimjerenim ponašanjem svojih drugova, Abdullah potrča da pokupi Omerove stvari i zavika: “Šta je s vama dvojicom? Mislite da ste bolji?”

“Naravno da sam bolji”, osmjehnu se Hasan. “Ja sam sin direktora. Pogledaj moju jaknu, patike i torbu. A vidi njega! Sav je iskrpljen i pocijepan. U takvim patikama on će da nam igra i da najbolje brani?! Neću s njim ni da se selamim, a kamoli da se s njim igram.”

Sav crven od bijesa i neprijatnosti koju je osjećao, Abdullah skoči. Htjede stati u odbranu Omera, ali galamu i nered prekide glas učiteljice koja je očigledno već neko vrijeme bila tu prisutna. Vidjela je koliko je Abdullah bijesan na Hasana i Saliha. Vidjela je kako Omer stidljivo briše suzne oči.

“Bila sam planirala o nečemu drugom da pričamo, ali iznenađena prizorom koji sam upravo vidjela, želim da vas upitam sljedeće: ‘Jeste li čuli za Karuna? Zna li neko ko je on?’, upita učiteljica. Niko nije odgovrao. “Zar niko ne zna?!”, začuđeno upita učiteljica. “Niko nikada nije čuo da Karuna?”

Abdullah je nezainteresirano čuo šta učiteljica pita i dobro je znao ko je Karun, ali nije imao volje da priča ni o čemu. Još je bio bijesan na Hasana i Saliha. Osim toga, nije znao ni zašto je u ovom trenutnu bitno ko je Karun!

“Dobro”, nastavi učiteljica, “onda ću vam ja reći. Karun je bio jedan izuzetno bogat čovjek koji je živio u vrijeme faraona. Bio je jako bogat i blizak faraonu. Toliko je bio bogat da je ključeve njegovih riznica blaga moralo nositi nekoliko ljudi. Mnogi Izraelćani su mu se divili i zavidjeli mu. Zadivljeni njegovim položajem kod faraona i bogatstvom, mnogi su željeli da budu kao on. Drugi su mu ukazivali da je sve to što čovjek ima samo blagodat od dragog Allaha i da se na tome treba zahvaljivati. Ali Karun je bio drzak, ohol i grub. Govorio je ljudima da je on sve svojom sposobnošću, pameću i rukama stekao. Svojom ohološću izazivao je zavist i ljubomoru svojih sunarodnika. Nije htio da prihvati iskrene savjete dobronamjernih ljudi i da bude zahvalan Allahu na blagodatima koje ima. Ostao je grub, osoran i umišljen. Čak je i ponižavao one koji su imali manje od njega. Svojim ponašanjem, ohološću i grubošću, Karun je izazvao Allahovu srdžbu i kaznu. Allah je dao da se zemlja otvori i proguta Karuna, zajedno sa njegovim palatama i bogatstvom.”

Učiteljica zašuti. Pogleda u Hasana i Saliha koji su sjedili pognute glave, pa nastavi: “Ono što vam ovim želim reći jeste da ako je Allah dao nekome da ima više novca, bolji posao ili položaj, to ne znači da mu daje za pravo da drugog ismijava ili ponižava. Svojom ohološću samo može da izazove Allahovu srdžbu na sebe. Nije bolji golman onaj koji ima bolje ili skuplje patike, nego onaj koji bolje brani, zar ne, Hasane?! Vjerujem da ti i Salih dugujete nekom izvinjenje”, osmjehnu se učiteljica.

Hasan i Salih ustadoše i posramljeni zagrliše Omera i Abdullaha. Priznadoše da su pretjerali i zatražiše halala za njihovo drsko ponašanje. Zbog pažnje koju je Abdullah posvetio Omeru, činilo im se da ih je Abdullah zaboravio i da mu oni više nisu bitni. Bilo im je jako žao što su tako ljubomorno reagirali i rado prihvatiše Omera za novog golmana u svom timu.
AUTOR//El-asr