Nezahvalna mala maca

Jedna mala maca šetala se ulicom.  Tužna i jadna, jer je bila sama.  Majka ju je već odavno bila napustila.  Tako sama, mala maca je svaki dan tragala za hranom.  Često bi  šetala po raznim prljavim ulicama i kopala po smeću.  Nekada bi nešto za jelo našla u kanti za smeće, nekada bi čekala da joj neko nešto da, a nekad bi po cijeli dan bila gladna.  Tako je i taj dan tragala za hranom.  Stomačić ju je bolio i previjala se od gladi.  Samo je razmišljala o tome da se malo napije mlijeka.  Jedan dječak, koji je prolazio tim putem, ugledao je macu i čuo kako tužno mjauče. Shvatio je da je gladna.  A sjetio se i hadisa poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: „U činjenju dobročinstva svakom živom stvorenju čovjek ima nagradu.“[i]
Prišao joj je i rekao: „Mala maco, da li bi htjela da kreneš sa mnom da ti dam malo mlijeka?“  Ona se odmah nasmija, kao da joj je pročitao misli, te veselo skoči na njega kao znak da jedva čeka.  Dječak se osmijehnu i povede je sa sobom.  Kada su stigli dječakovoj kući, on joj odmah napuni zdjelicu mlijekom.  Mala maca to halapljivo popi.  Dječak joj  ponovno napuni zdjelicu mlijekom, a ona i nju iskapi dok si trepnuo okom.  Tako sita, odmah je zaspala na pragu dječakove kuće.  Dječak se sažalio nad njom i uz odobrenje roditelja ju je zadržao.
Dok je spavala, napravio joj je kutiju i u nju stavio dekicu da joj bude udobnije.  Trudio se da na taj način dobije od Allaha što veću nagradu. Kada se maca probudila, vidjela je da se nalazi na nekom čudnom mjestu.  Ugledala je dječaka kako sjedi pored nje.  Shvatila je da je kod dječaka koji ju je nahranio.  U znak zahvalnosti, ona je mjauknula.  Dječak je shvatio njenu zahvalu. Odmah joj je donio još malo mlijeka.  Sve je odmah popila.  Sva sretna što napokon ima svoj dom, mala maca je legla u kutiju za spavanje koju joj je dječak napravio.

Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja

U jednom malom gradu živio je dječak Huzejfe.  Bio je veoma drag i mio.  Neizmjerno je volio svoje roditelje.  Svakim svojim postupkom nastojao je da im udovolji.  Bio je pažljiv i ponizan prema njima.  Nikada ih nije zvao imenom, davao bi im prednost u jelu i nikada ne bi sjedao za sto prije njih.  Posebno je pazio da ne povisuje ton kada s njima razgovara.  Ako bi ga zamolili da nešto uradi, žurno je to obavljao. I nije mu bilo teško zbog toga.  Naprotiv, uživao je u činjenju dobrih djela prema njima.
„Zašto se toliko trudiš oko svojih roditelja?“, pitali su ga prijatelji.  On bi se samo nasmijao i rekao: „Radi Allahovog zadovoljstva!  Ali i zbog toga što su nam roditelji najbolji prijatelji.“
Pošto je Huzejfe mnogo čitao Kur’an, znao je da dobročinstvo prema roditeljima Allah obilato nagrađuje. Zato im se uvijek odazivao.  A najviše od svega volio je čuti kad mu roditelji kažu: „Mi smo zadovoljni tobom, Huzejfe!“  To bi ga činilo veoma sretnim, jer bi se prisjetio riječi poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: „Zadovoljstvo Allaha, dž.š. je u zadovoljstvu roditelja, a srdžba Allahova je u srdžbi roditelja.“[i]  Znajući da su roditelji zadovoljni njim, Huzejfe se osjećao veoma posebnim. To je značilo da je i Allah njime zadovoljan.

Sila nikad neće pobjediti

U jednom naselju postojala je jedna ekipa dječaka i djevojčica.  To su bili prijatelji koji su se svakodnevno nalazili i igrali različitih igara.  Dječaci su se voljeli igrati lopte i klikera dok su djevojčice uživale u igrama poput ‘između dvije vatre’ i lastiša.  Bili su jedna vesela družina.  Sastajali bi se nakon škole i prepričavali svoje dogodovštine koje su ih zadesile tog dana.  Bili su jedinstveni i mnogo su se voljeli.

Jednog popodneva dok su se igrali svojih omiljenih igara naišla su dvojica dječaka koji nisi bili dobrog raspoloženja.  Bili su malo stariji i krupnijeg rasta od njih.  Čim su ugledali ovu skupinu veselih dječaka i djevojčica odmah su se okomili na njih.  Počeli su ih vrijeđati i govoriti ružne riječi.  Čak su im i prijetili.  Dječaci i djevojčice su se preplašili ove dvojice.  Jedan od njih reče: „Mi smo došli ovdje da vam kažemo da ćete od danas slušati sve ono što vam mi kažemo.”  “I da ćete raditi sve što vam mi kažemo da uradite.“ dodade drugi. Tada iz skupine istupi Ahmed koji čvrstim glasom reče: „A šta ako to ne htjednemo?“  Ova dvojica odgovoriše: „Mi ćemo pozvati našu ekipu koja je brojnija i jača od vaše pa ćemo vas isprebijati!  A onda ćete opet morati raditi ono što budemo tražili od vas.“  Ahmed nepokolebljivo dodade: „Mi nećemo raditi šta nam vi kažete.  Sila i siledžije nisu dobrodošle kod nas.“  Tada su zasule prijetnje: „Sutra ćemo doći u isto vrijeme i dovesti našu ekipu, pa ćete vidjeti šta će se desiti.  Zažalit ćete!“  Otišli su psujući i prijeteći im.

Dječaci i djevojčice su bili preplašeni i mogle su se čuti riječi: „Šta ćemo sad?“  „Oni su brojniji a i stariji, istući će nas!“  A onda ih Ahmed umiri riječima: “Čemu toliki strah?  Znate li vi da Allah voli one koji se uzdaju u Njega.  On je sa onima koji su izdržljivi i koji se oslanjaju na Njegovu pomoć.  I nikada neće dopustiti da budemo osramoćeni i poniženi.  Znate li vi da se u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odigrala veoma značajna bitka.  Ta bitka se zvala „Bitka na Bedru“ u kojoj su muslimani pobijedili nevjerničku vojsku koja je tada bila mnogobrojnija, jača i opremljenija. Zbog njihovog oslonca na Allaha, Allah im je poslao vojsku meleka koji su im pomogli. 

Neuredni Zejd

Jedne večeri, dok je majka prala suđe, začuo se poznati glas: „Mama, ne mogu da nađem svoj dres. Da li si ga vidjela?“  Majka se nasmija i reče: „Pogledaj ispod torbe?“  Dres je, uistinu, bio ispod torbe.  „A šorc?“ Nije bilo odgovora.  „A šorc?“, ponovo se začuo tanki glasić.  Mali dječak dođe do svoje majke i reče: „Mama, molim te, reci mi gdje mi je šorc?“  Ona ostavi pranje suđa, pogleda ga namršteno, podignute obrve i reče: „Zar ne misliš da je vrijeme da urediš svoju sobu?  Sigurna sam da ćeš pronaći štošta u njoj.“  Dječak ljutito napusti majku i ode u svoju sobu.
Zejd je bio bistro, ali veoma živahno dijete.  Volio je igrati fudbal i družiti se sa svojim prijateljima. Međutim, imao je jednu mahanu.  Bio je veoma neuredan.  Ništa nije mogao pronaći.  Njegova soba je bila sva u neredu.  Knjige su bile posvuda, odjeća također.  Majice su bile na ormarima, igračke na podu, olovke razbacane po stolu.  Soba mu je zaudarala na smrdljive čarape koje su bile posvuda razbacane.  Ništa nije bilo na svom mjestu.  Sve to je izluđivalo njegovu majku.  Ona se trudila da svaki dan uredi sobu kako bi Zejd mogao naći svoje stvari.  Međutim, do kraja dana soba ne bi bila ista.  To se ponavljalo iz dana u dan.  Jednoga dana majka odluči da sina nauči lekciju.  Nije više htjela čistiti njegovu sobu.

PRGAVI KRALJ HASTUR

U jednom kraljevstvu živio je kralj Hastur.  Bio je poznat po svojoj nemilosrdnosti, prgavosti i oholosti.  Oholo se odnosio prema narodu, čak i prema rodbini.  Nije imao nimalo samilosti ni prema kome, ni prema malom ni velikom.  Imao je svo bogatstvo ovog svijeta, ali unatoč svemu, bio je siromašan čovjek.  Bogatstvo ga nije činilo sretnim.  Žudio je za tim da ima prijatelje i da bude poštovan.  Vremenom su ga svi napustili.  Narod kojim je vladao, nije volio ni da čuje njegovo ime. I sve odluke koje je donosio, za njih su bile besmislene i nerijetko pogubne.
Kralj Hastur nije više mogao da podnese ovu samoću, te je naredio svojoj gardi da pronađu način kako da se riješi svoje prgave naravi.  Ubrzo je dobio informaciju da daleko od grada postoji jedno siromašno selo, u kojem živi jedan razboriti mladić.  Za njega su govorili da je velikodušan, prijatan i da se o njegovom intelektu čulo u svim dijelovima svijeta.  Taj mladić je izučavao Knjigu. Veliku  i jedinstvenu knjigu.
Ove riječi zaintrigiraše kralja, te on naredi da pripreme jahalicu kojom će se odvesti do njega.  Nakon dužeg putovanja, kralj stiže do sela i ugleda staru oronulu kućicu.  Na prvi pogled mu se nije svidjelo okruženje, niti siromaštvo koje se tu nalazilo, no ipak odluči da pokuca na vrata.  Ubrzo se vrata otvoriše i kralj ugleda prelijepo, vedro lice mladića o kojem su svi pozitivno govorili.  Bio je to mladi veseli čovjek, koji ih je s osmijehom  dočekao i prijatno uveo u svoju skromnu kućicu.

Gusari i pustolovine na moru

Na otvorenom moru, daleko od obale, plovio je jedan brod.  Velik, i na prvi pogled zadivljujuć, odavao je dojam da pripada nekoj plemićkoj ili kraljevskoj sviti.  No, ovaj brod nije bio ni blizu toga. Pripadao je opakim i strašnim gusarima.  Gusarima koji su bili poznati po svojoj neustrašivosti i pljačkanju drugih brodova. Mnogi su strepili od susreta s ovom skupinom, jer nikada nisu znali odakle će se pojaviti i da li će napasti upravo njih.  Brujale su razne priče o njihovom zastrašujućem i opakom izgledu, neustrašivosti i hrabrosti, ali mnogi nisu bili sigurni kako izgleda ova skupina, ni gdje se nalaze.  Ljudi su ih se bojali i nisu plovili morem, osim u prijekim potrebama.

Deset gusara je činilo posadu broda, a na njihovom čelu bio je Glavni.  

Muhammed sallallahu alejhi we selem-posljednji Poslanik

              

                                                             
Autor: Bedr Film, Titlovani crtani film koji govori o poslednjem Allahovom poslaniku Muhammedu s.a.w.s., engleska sinhronizacija, Bosanski titl