Jedne večeri, dok je majka prala suđe, začuo se poznati glas: „Mama, ne mogu da nađem svoj dres. Da li si ga vidjela?“ Majka se nasmija i reče: „Pogledaj ispod torbe?“ Dres je, uistinu, bio ispod torbe. „A šorc?“ Nije bilo odgovora. „A šorc?“, ponovo se začuo tanki glasić. Mali dječak dođe do svoje majke i reče: „Mama, molim te, reci mi gdje mi je šorc?“ Ona ostavi pranje suđa, pogleda ga namršteno, podignute obrve i reče: „Zar ne misliš da je vrijeme da urediš svoju sobu? Sigurna sam da ćeš pronaći štošta u njoj.“ Dječak ljutito napusti majku i ode u svoju sobu.
Zejd je bio bistro, ali veoma živahno dijete. Volio je igrati fudbal i družiti se sa svojim prijateljima. Međutim, imao je jednu mahanu. Bio je veoma neuredan. Ništa nije mogao pronaći. Njegova soba je bila sva u neredu. Knjige su bile posvuda, odjeća također. Majice su bile na ormarima, igračke na podu, olovke razbacane po stolu. Soba mu je zaudarala na smrdljive čarape koje su bile posvuda razbacane. Ništa nije bilo na svom mjestu. Sve to je izluđivalo njegovu majku. Ona se trudila da svaki dan uredi sobu kako bi Zejd mogao naći svoje stvari. Međutim, do kraja dana soba ne bi bila ista. To se ponavljalo iz dana u dan. Jednoga dana majka odluči da sina nauči lekciju. Nije više htjela čistiti njegovu sobu.
Zejd se spremao u školu i htio je obući svoju novu košulju. Po običaju, nije ju našao. Tražio je po sobi, ali ju nije našao. „Majko, da li znaš gdje je moja nova košulja?“ Majka se nasmiješila, ali nije htjela ništa kazati. Pošto je shvatio da mu majka neće reći gdje se nalazi njegova odjeća, odlučio je uzeti prvu čistu majicu. Međutim, ni majice nije bilo. Sve majice su bile prljave i smrdljive. „Šta sad da radim?“, reče glasno Zejd. Nije imao drugog izbora nego da obuče prljavu i smrdljivu odjeću. Takav je krenuo u školu.
U školi su njegovi prijatelji primijetili da nešto smrdi. Kada su ustanovili da smrad dolazi od Zejda, bili su iznenađeni. Nisu to od njega očekivali. Na času su se svi okretali prema njemu i mrštili se zbog neugodnog mirisa. Zejdu je bilo veoma neugodno zbog toga. Do kraja dana trudio se da izbjegne svoje društvo. Jedva je čekao da dođe kući.
Narednog jutra, u nadi da će naći opranu i čistu odjeću, krenuo je prema ormaru. Primijetio je da nema odjeće, barem ne one čiste. Okrenuo se ne bi li vidio nešto čisto u sobi, ali nije bilo. Sva odjeća je bila u mašini za veš. I to prljava. Zejd nije mogao vjerovati. Molio je majku da mu pomogne, ali mu nije htjela pomoći. „Sam si kriv za ovo, sam se i snađi.“, govorila bi mu majka. Pošto je kasnio u školu, uzeo je prvu stvar koja mu je došla u ruke. Bila je to isflekana, izgužvana i smrdljiva košulja. Obukao je i prljave pantalone. Bilo ga je stid, ali nije imao drugog izbora.
Školski prijatelji su ga počeli izbjegavati. Više nije bio ni nalik onom starom Zejdu. Postao je problem cijelom razredu. Nisu htjeli s njim da razgovaraju, niti da se s njim druže. Bio je veoma tužan. Vrhunac tuge dostigao je tokom namaza. Bilo ga je stid da takav staje pred Allaha. Nije htio ovako više. Došao je kući i zovnuo svoju majku. Rekao joj je da je shvatio lekciju, ali da mu je prijeko potrebna promjena i njena pomoć. Majka ga zagrli i reče: „Allah je lijep i voli lijepo. Biti čist je dio naše vjere. Zato, dragi moj sinčiću, zapamti da ti, kao musliman, imaš svoje dužnosti. Jedna od njih je da budeš čist i uredan.“
Od tada, Zejd se trudio da svoju odjeću ostavlja urednom. U lijevom krilu ormara je držao tek opranu odjeću. Jedna polica je bila samo za majice i čarape, a pantalone su uredno visile preko vješalica. U desnom krilu ormara, na nekoliko polica su raspoređeni školski udžbenici i pribor. Tako je uvijek mogao naći ono što mu je bilo potrebno. Njegova soba je odisala čistoćom i ugodnim mirisom.
Uvijek je bio u čistoj odjeći i namirisan – baš onakav kakav je uvijek bio onaj koji je dostavio poslanicu od Allaha – naš poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem.
Nema komentara:
Objavi komentar