Opet je nadmeno hodio i maltretirao svakog prolaznika koji bi se našao u njegovoj blizini. „Hej ti klempavi!“ vikao bi oholo. „kako su ti ružne te pantalone. A tek cipele.“ Smijao se i uživao u ponižavanju drugih. Nije štedio riječi a ni uvrede. Znao je svaku ružnu i uvredljivu riječ da je po tome već postao poznat. Niko ga nije volio.
Dino je bio visok dječak velike građe. Bio je dosta drugačiji od svojih vršnjaka jer je izgledao mnogo starije. Njegova pojava je unosila strah među druge. Kada god bi se našao u nečijem društvu nije bio prijatan. Smijao bi se glasno, upadao drugima u riječ i govorio mnoge neprikladne riječi. Mnogi su ga izbjegavali. Jednostavno nisu željeli imati problema s njim.
Dino je zaista bio teška osoba ali samo na vanjštini. Iza zatvorenih vrata bio je sasvim drugačiji. Krio je jednu tajnu. On je zapravo bio veoma usamljen i tužan dječak. Nije imao sretno djetinjstvo. Njegovi roditelji nisu živjeli skupa a majka mu je radila dva posla kako bi prehranila svoju porodicu. Rijetko bi se viđali jer bi dolazila kasno u noć kada je Dino već bio u krevetu. Imao je bolesnog brata o kojem se starao. Brinuo se o njemu i radio sve da bi unio malo radosti i sreće u njegov život. Vodio je brigu i o kući. Dino nije znao kako se nositi sa svim ovim obavezama. Bio je konstantno umoran. Silno je želio da ima zdravog brata s kojim bi se igrao. Poželio je razgovarati sa svojom majkom koju već mjesecima nije kako treba vidio. Želio je i da pročita neku knjigu ili pogleda neki film. Jednostavno je htio imati normalno djetinjstvo. Zbog tog pritiska se ponašao veoma ružno prema drugima kada bi napustio svoj dom. Činilo mu se isprva da bi s takvim ponašanjem mogao da odagna tugu i samoću u svome srcu. Mislio je da će se osjećati dobro ako se bude tako ponašao ali se prevario. Toliko vremena je već prošlo i svi su ga upoznali kao lošeg. „Ko će mi vjerovati da ja zapravo nisam loš? Svi već znaju da je Dino strah i trepet. Da ga niko ne treba voljeti.“ Suza se skotrlja niz njegovo lice. Dini nije preostalo ništa drugo nego da i dalje bude prgav i ohol. Drugačije nije znao.
U grad tih dana je stigao Bekir. Veseo i naočit dječak koji se tu doselio sa svojim roditeljima i mlađim bratom. Volio je mnogo da čita knjige koje bi ga nečemu novom naučile. Ali knjige o Islamu su mu ipak bile najdraže jer su bile nepresušni izvor podataka. Iz njih je crpio svu pozitivnu energiju. A upravo ta energija mu je trebala da se može lakše nositi s iskušenjem koje ga je zadesilo. S obzirom da su mu roditelji dugo radili ostajao bi kući i pravio društvo svome mlađem bratu. Nije to bio nimalo lagan zadatak. Njegov brat je bio nepokretan i u kolicima. Ali to mu ništa nije predstavljalo problem. Čak suprotno od toga. Bio je strpljiv i znao je koliko Allah nagrađuje one koji vode brigu o svojim najmilijima. Pogotovo ako su to bolesne osobe. Zamisli se i u mislima mu dođoše riječi Uzvišenog Allaha: “Njih sam Ja danas nagradio zato što su se strpjeli, oni su, doista, uspjeli.” (El-Mu’minun, 111) „Za to se vrijedi boriti!“ odlučno reče Bekir i krenu u susret svome mlađem bratu. Kada je stigao do njega primjetio je da nešto čita. Bio je to neki magazin o hrani. „Da li imaš želju nešto da pojedeš?“ upita Bekir brata. Ne želeći reči šta želi skrenu pogled u stranu, kao da ga je bilo stid što ga je brat prezreo. Bekir tada uze magazin i pročita naslov „Nova pizza u gradu“. Pogleda u brata i reče: „Već danas ćeš je dobiti!“ On izađe iz kuće i krenu prema piceriji koja se nalazila u centru grada.
Dino je tek izlazio iz kuće. Bio je neraspoložen. Odlučio je da krene u šetnju prema centru grada nebi li ga to malo oraspoložilo. Razmišljao je o bratovom iskušenju i sebi. „Zašto ja! Zar sam ja baš morao da se staram o njemu? Nemam više ni trunke vremena za sebe.“ žalio se u sebi. Hodao je tako namršteno kada se sudari s nekom osobom „Pazi kuda ideš niski! Zar te nisu naučili kako treba da se ponašaš“ urlao je Dino. S osmijehom na licu Bekir mu se izvini što ga ranije nije primjetio i ponudi mu da se iskupi tako što će ga počastiti pizzom. „Znaš li ti ko sam ja?“ upita Dino. „Ne, mislim da se nismo upoznali. Ali koliko mogu primjetiti vidim da si dobar dječak.“ reče Bekir. Nešto je bilo u njegovom osmijehu što opusti Dinu te on odgovori: „Biće mi drago da me počastiš.“ Sjeli su i razgovarali o različitim temama. Bekir je pričao o knjigama i onome što je volio čitati. Dino ga je pažljivo slušao.
Po prvi put se mogao opustiti i biti svoj. Izvinio mu se zbog prijašnjeg ponašanja objasnivši da je u poslednje vrijeme veoma neraspoložen. Tada se dotakao teme brata i njegovog stanja. „Vidiš meni je veoma teško. Nemam vremana za sebe a i često sam ljut i neraspoložen. Jednostavno ne znam kako da se ovih emocija riješim.“ Bekir ga je pažljivo saslušao te ispričao svoju priču. Govorio je o bratu koji je bio zdrav do kobne automobilske nesreće zbog koje je ostao nepokretan. Svo vrijeme dok je govorio o svome bratu na licu mu se ukazivao veliki osmijeh. Dino je bio fasciniran njime. Nije izgledao kao on. Iskušenja kroz koje je Bekir prolazio sa svojim bratom nisu mu bila teška. Kao da je to bila najnormalnija stvar. „A kako uspiješ naći vremena za sebe? Kada stižeš pročitati bilo šta?“ upita Dino. „Samo je bitno znati se organizovati. Tada se sve stiže.“ On nastavi „Zahvaljujući Islamu sva iskušenja koja me zadese ne shvatam strašnim. Ono što nam Allah da ima svoj smisao i mudrost. I u ovome leže brojne pouke. Ipak mi smo vjernici koji treba da se zahvaljujemo Gospodaru na svakom stanju.“ Bekir nastavi dalje „znaš, mene nekako vode riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme: ‘Zaista je čudno stanje vjernika, šta god mu se desi on se zahvaljuje Allahu. Ako ga zadesi radost, on se zahvaljuje Allahu pa mu bude dobro, a ako ga zadesi iskušenje on se strpi i opet mu bude dobro’.“ Ove riječi duboko ganuše Dinu. Kao da su bile namijenjene samo njemu. Ubrzo su napustili piceriju ali su se dogovorili da će se od sada češće viđati.
U periodima kada bi se sastajali razgovarali bi o Allahu i Njegovim nebrojenim blagodatima. „Znaš li ti da kada Allah iskuša svoga roba to znači da ga je zavolio?“ Dinu je zainteresovalo ovo što je rekao. „Kako?“ upitao bi. „Allah ponekad iskušava ljubav Svoga roba tako što mu pošalje razne nedaće. Ali to ne znači da ga ne voli. Naprotiv, On uči tu osobu kako biti bolja osoba. Čisti ga od grijeha i učvršćuje njihovu vezu.“ „Zaista fasicnantno“ odgovarao bi svaki put Dino. Ti susreti su mnogo uticali na Dinu i njegovo ponašanje. Postajao bi sve boljim i boljim. „Kako sam se ružno odnosio prema drugima.“ govorio bi sa tugom u očima. „Nikada nije kasno da budemo dobri.“ odgovorao bi Bekir. I zaista vremenom Dino se promijenio toliko da su svi primjetili njegovu pomjenu. Sada je bio poželjan u društvu i svi su ga zavoljeli. Ali za njega najbolje društvo bio je njegov brat i prijatelj Bekir. „Zaista islam daje odgovore kako biti bolja osoba, čak i kada se radi o iskušenjima kakva su zadesila mene i mog prijatelja Bekira. Allah je taj koji čuva svoga roba čak i onda kada to ne zaslužuje. On je taj koji iskušenjima približava roba Sebi i čini da smo zahvalniji na blagodatima koje imamo. Zaista, Njemu hvala pripada i On je od Milostivih Najmilostiviji.“ reče ponosno Dino i krenu sa svojim prijateljem dalje.
(unaprijed se izvinjavamo zbog mogućih gramatičkih grešaka. priče su pisane i vrlo brzo i objavljivane)
Nema komentara:
Objavi komentar