Tako lijep i sunčan dan nije mogao proći neopaženo. Svaka zraka sunca pozivala je mališane da izađu napolje i igraju se. A tek svježi zrak. Ta pozivnica je privukla i najbolje prijateljice iz svojih domova. Njih pet su uvijek bile skupa: Emina, Melisa, Jasna, Seada i Senada. Svaka posebna na svoj način. Voljele su se družiti i dijeliti između sebe dogodovštine koje bi ih zadesile u toku dana. Imale su mnogo zajedničkih karakteristika. Jedne od njih bile su lutkice: male, velike, debeljuškaste, mršave… Emina ih je voljela dotjerivati a posebno je uživala podučavati ih novim stvarima. To joj je tako dobro išlo. Svaki dan bi ih uposlila nečim. Dok su tako Eminine lutkice uživale u učenju Melisa bi ih u pauzama podsticala na vježbe: trčala bi s njima i igrala se gume. Sve to bi Jasna posmatrala i analizirala te pokrete. Često bi govorila da će se udariti ako ne prestanu s pretjeranim vježbanjem. Nekada se i to znalo desiti ali bi u tim momentima priskočila u pomoć Seada koja je uživala u igri doktorica. Senada bi često sve to iz prikrajka posmatrala i govorila da su najbolje one lutkice koje čitaju knjige i koje se više tome posvete. I zaista, svaka prijateljica je bila drugačija ali svaka od njih je unosila radost i živost, posebno u igri s lutkicama. Jednostavno zamisliti dan jedne bez druge nije bilo moguće.
I tog prelijepog sunčanog dana prijateljice se dogovoriše da ponesu svoje lutkice i dekice kako bi napravile piknik na prostranoj livadi. Prostrle su dekice i počele s razgovorom: „Znaš, tako volim kada izađemo napolje i igramo se na travi“ ponosno reće Senada. „to me podsjeća na dane provdene kod nane na selu.“ „Da! I mnogo je zdravo“ odgovori Seada u svom stilu. „Mnogo prostora za vježbe“ nasmiješi se Melisa skakučući u mjestu. „Ne zaboravite da na ovom mjestu možemo puno toga da naučimo naše pametne lutkice“ Emina ponosno dodade. Sve su se smijale i složile s njom. „Ništa bez učenja i zdrave zabave!“ reće Jasna. Dok su tako razgovarale Melisa je posmatrala nebo. Tako ju je to fasciniralo. Posmatrala je i oblake koji su prolazili. „Toliko raznih oblika.“ Dok je gledala nebo razmišljala je o svome Stvoritelju. Divila se Njegovom remek djelu: „Kako je samo Velik naš Gospodar!“ reče glasno. Njene prijateljice je upitaše o čemu razmišlja a ona pokaza prema nebu i oblacima koji su plovili njime i reče: „Pogledajte onaj tamo, zar ne vidite veliki brod koji plovi nebom!“ „Da! A vidim i veliku mačku koja upravlja njime“ odgovori Seada. „Nije to mačka to je riba“ uzvrati Jasna. „Ja ipak mislim da je sova“ odgovori Senada. Sve su se smijale. I zaista oblaci su za svaku drugačije izgledali. „Kako Allah ovo lijepo stvara!“ reče ponosno Melisa. Posmatrale su oblake i igrale se pogađanju kako koji oblak izgleda i pokazivale ih svojim lutkama. Dugo su uživale u toj igri kada se Emina sjeti: „Znate li da nam Gospodar u Kur’anu govori o oblacima? I to riječima: “Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, a onda ih spaja i jedne nad drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada…?” [Nur, 43.] “ “Da, sve što je Allah stvorio ima veliku mudrost i poruku. I to da nam naš Gospodar preko oblaka šalje kišu” reče Jasna. “A svi znamo da bez kiše nebi bilo ni života na ovom svijetu” dodade Senada. Sada su još više bile fascinirane onim što se nalazilo tako visoko iznad njih. Divile su se ljepoti Allahovog stvaranja. Tada Emina uze svoje lutkice i kao prava učiteljica im prenese kur’anske riječi: “…Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri!” (Ali Imran, 191.) Na te riječi zagrliše jedna drugu želeći time istaći zahvalu Onom koji sve stvara s mjerom.
Nema komentara:
Objavi komentar