U jednom naselju postojala je jedna ekipa
dječaka i djevojčica. To su bili prijatelji koji su se svakodnevno
nalazili i igrali različitih igara. Dječaci su se voljeli igrati lopte i
klikera dok su djevojčice uživale u igrama poput ‘između dvije vatre’ i
lastiša. Bili su jedna vesela družina. Sastajali bi se nakon škole i
prepričavali svoje dogodovštine koje su ih zadesile tog dana. Bili su
jedinstveni i mnogo su se voljeli.
Jednog popodneva dok su se igrali svojih
omiljenih igara naišla su dvojica dječaka koji nisi bili dobrog
raspoloženja. Bili su malo stariji i krupnijeg rasta od njih. Čim su
ugledali ovu skupinu veselih dječaka i djevojčica odmah su se okomili na
njih. Počeli su ih vrijeđati i govoriti ružne riječi. Čak su im i
prijetili. Dječaci i djevojčice su se preplašili ove dvojice. Jedan od
njih reče: „Mi smo došli ovdje da vam kažemo da ćete od danas slušati
sve ono što vam mi kažemo.” “I da ćete raditi sve što vam mi kažemo da
uradite.“ dodade drugi. Tada iz skupine istupi Ahmed koji čvrstim glasom
reče: „A šta ako to ne htjednemo?“ Ova dvojica odgovoriše: „Mi ćemo
pozvati našu ekipu koja je brojnija i jača od vaše pa ćemo vas
isprebijati! A onda ćete opet morati raditi ono što budemo tražili od
vas.“ Ahmed nepokolebljivo dodade: „Mi nećemo raditi šta nam vi
kažete. Sila i siledžije nisu dobrodošle kod nas.“ Tada su zasule
prijetnje: „Sutra ćemo doći u isto vrijeme i dovesti našu ekipu, pa ćete
vidjeti šta će se desiti. Zažalit ćete!“ Otišli su psujući i
prijeteći im.
Dječaci i djevojčice su bili preplašeni i mogle su se čuti riječi: „Šta ćemo sad?“ „Oni su brojniji a i stariji,
istući će nas!“ A onda ih Ahmed umiri riječima: “Čemu toliki strah?
Znate li vi da Allah voli one koji se uzdaju u Njega. On je sa onima
koji su izdržljivi i koji se oslanjaju na Njegovu pomoć. I nikada neće
dopustiti da budemo osramoćeni i poniženi. Znate li vi da se u vrijeme
Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odigrala veoma značajna bitka.
Ta bitka se zvala „Bitka na Bedru“ u kojoj su muslimani pobijedili
nevjerničku vojsku koja je tada bila mnogobrojnija, jača i opremljenija.
Zbog njihovog oslonca na Allaha, Allah im je poslao vojsku meleka koji
su im pomogli.
Zato ne brinite, uzdajte se u Allaha i budite sigurni da
će nam poslati Svoju pomoć.“ Ove riječi umiriše njegove prijatelje.
Sutradan u dogovoreno vrijeme došle su
siledžije sa svojom ekipom. Kao što su i rekli, bili su mnogobrojniji,
jači i veći. Ulijevali su strah u kosti ali Ahmed i njegovi prijatelji
nisu dopustili da se to ispolji. Čvrsto su stajali na zemlji i čekali
šta će uraditi sljedeće. Dvojica siledžija istupiše iz svoje ekipe i
bahato rekoše: „Zar nismo rekli da ćemo doći u velikom broju. Ne možete
nam ništa!“ Ahmed ih pogleda pravo u oči i odgovori: „Možete nam
prijetiti koliko hoćete ali mi nikada nećemo pristati na to što
tražite.“ Samo što je to izustio jedan od ove dvojice htjede da ga
udari kada neko reče: „Dosta!“ Bio je to Amir. Stariji dječak iz
njihovog naselja poznat po tome što je bio opasni bokser. Prolazio je
tim putem kada je čuo razgovor koji se upravo desio. Nije htio
dopustiti da silnici postignu svoje. Uze ruku silnika i gurnu ga
ustranu. „Ako bilo ko od vas uradi nešto loše mojim prijateljima, imat
će posla sa mnom!“ Svi se prepadoše i stadoše bježati. Gledajući kako
bježe poput skakavaca, Ahmed im ponosito reče: „Nisam li vam rekao da
sila nikada neće pobijediti!“ A onda se okrenu svojim prijateljima koji
su se smiješili od radosti i olakšanja, te reče: „Zaista je Allah Onaj
koji pomaže robove svoje. I nikada neće dopustiti da budu poniženi.“
Nema komentara:
Objavi komentar