subota, 7. siječnja 2017.

Allah je zaista moćan






Pored puta nalazila se prelijepa livada puna mirisnog cvijeća.  Pokraj te livade bila je velika kuća.  Nije to bila neka obična kuća, bio je to mekteb.  Taj mekteb se zvao „Dječija radost“ i svrha mu je bila da unese veselje i radost u dječije živote.  I zaista, svako dijete koje bi ušlo u taj mekteb, izašlo bi veselo i sretno.  Svako dijete iz mahale je radosno iščekivalo dan kada će tu doći.
Tako su Rukajja, Nadja, Dalila, Hansa, Aiša, Imran, Jusuf, Bakir… radosno čekali kada će se otvoriti vrata mekteba da nauče nešto novo. 
Toj sreći su doprinosile i muallime (učiteljice).  Jedna od tih muallima – Mahira, taj dan je govorila djeci o Allahu i Njegovoj velikoj moći.  Čim je spomenula temu razgovora, sva djeca u učionici su s nestrpljenjem očekivala šta će dalje reći.  Pažljivo su je slušali.  Mahira je znala kako u njima probuditi radoznalost.  Reče svojim đacima: „Znamo da nas je Allah stvorio, jel’ tako?“  Svi klimnuše glavom. „A da li ste znali da je Allah poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta?“  Neki su klimali glavama, dok su drugi šutjeli.  Jedna djevojčica sa prelijepim crvenim naočalama tada radoznalo upita: „Znači li to da nas Allah sve vidi, pa čak i malog mrava koji se sakrio negdje u travi?“  Muallima se nasmija i reče: „Naravno, i malo i veliko.  Allah vidi malenog mrava u travi kao što vidi i cijela nebesa i Zemlju.  Njemu to nije nimalo teško.“
Jedan dječak podiže prstiće, a muallima kaza: „Hamza, izvoli!“  „Da li Allah mene vidi ako se ja sakrijem u ormar i pokrijem jaknom po glavi?“  S osmijehom na licu muallima citira kur’anske ajete: „On nad svim bdi! Pogledi do Njega ne mogu doprijeti, a On do pogleda dopire; On je milostiv i upućen u sve.” (El-Enam, 102-103).  A potom nastavi: „Hamza, da li si ikada gledao nekoga s prozora?“  „Da“, odogovori.  „A da li je ta osoba znala da je ti gledaš?“ „Ne“, reče Hamza.  „Allah je toliko moćan da On vidi apsolutno sve, ma koliko se skrivali. Bili mali ili veliki, Allah vidi sve.“  Neko iz zadnje klupe upita: „A čuje li nas Allah?“  „Bekire, znaš li da je jedno od Allahovih imena Es-Semi’u – Onaj koji sve čuje?“  Muallima nastavi: „ U Kur’anu nam na nekoliko mjesta Allah govori riječi o kojima trebamo više razmišljati: ‘Čovjek ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.’ (Kaf, 18.)  Zato moramo paziti šta radimo i šta govorimo. Njemu ništa nije skriveno, ama baš ništa.“  Djeca se pogledaše, a onda se začu neki tihi glasić. „Ako tiho nešto kažem ili pomislim na nešto, da li me tada moj Gospodar može čuti?“, upita radoznalo najmlađa od njih, Merjem. „Naravno! Allah je toliko moćan da Njemu ništa ne promakne.  Evo, poslušaj šta nam je za to rekao naš Gospodar: ‘…On zna i što drugom tajno rekneš i što samo pomisliš!’ (Ta-Ha 7.)“ Merjem se nasmija i reče svojim drugarima: „Sada niko ni o kome neće moći ništa ružno pomisliti, jer će Allah to znati!  Allah je zaista moćan!“  Svi u razredu se nasmijaše njenim riječima i nastaviše rad sa svojom muallimom.