U jednom malom gradu živio je dječak Huzejfe. Bio je veoma drag i mio. Neizmjerno je volio svoje roditelje. Svakim svojim postupkom nastojao je da im udovolji. Bio je pažljiv i ponizan prema njima. Nikada ih nije zvao imenom, davao bi im prednost u jelu i nikada ne bi sjedao za sto prije njih. Posebno je pazio da ne povisuje ton kada s njima razgovara. Ako bi ga zamolili da nešto uradi, žurno je to obavljao. I nije mu bilo teško zbog toga. Naprotiv, uživao je u činjenju dobrih djela prema njima.
„Zašto se toliko trudiš oko svojih roditelja?“, pitali su ga prijatelji. On bi se samo nasmijao i rekao: „Radi Allahovog zadovoljstva! Ali i zbog toga što su nam roditelji najbolji prijatelji.“
Pošto je Huzejfe mnogo čitao Kur’an, znao je da dobročinstvo prema roditeljima Allah obilato nagrađuje. Zato im se uvijek odazivao. A najviše od svega volio je čuti kad mu roditelji kažu: „Mi smo zadovoljni tobom, Huzejfe!“ To bi ga činilo veoma sretnim, jer bi se prisjetio riječi poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem: „Zadovoljstvo Allaha, dž.š. je u zadovoljstvu roditelja, a srdžba Allahova je u srdžbi roditelja.“[i] Znajući da su roditelji zadovoljni njim, Huzejfe se osjećao veoma posebnim. To je značilo da je i Allah njime zadovoljan.
Posebnu ljubav je gajio prema svojoj majci. Volio je mnogo svoga oca, ali majka je ta koja se brinula o njemu i prije nego se rodio. Ona ga je nosila devet mjeseci u stomaku i zbog toga je njeno zdravlje trpjelo. Baš onako kako Allah Uzvišeni opisuje u Kur’anu: „ Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim. Meni će se svi vratiti.“[ii]
S majkom je imao poseban odnos. Često su razgovarali o životu, o ljepotama Allahovog stvaranja i o tome kakav treba biti čovjek. Stalno bi mu govorila da treba biti uzor drugima, da se treba lijepo ophoditi prema rodbini, komšijama, drugovima i svima ostalima. Huzejfe je volio slušati njene savjete. Ona je znala reći baš ono što ga dira u srce.
Jednom prilikom ga je majka zamolila da ode do prodavnice da kupi namirnice za ručak. Huzejfe se odmah odazvao: „ Hoću, mila moja majko!“ Prošlo je nekoliko sati, a još se nije vraćao. Majka ga je čekala i čekala. Veoma se zabrinula za njega. „Šta mu se desilo, Bože moj“, uzviknula je, ”zašto se toliko zadržao?“ Svaka minuta je za nju značila sve veću brigu. Čekala ga je i čekala.
Nakon četiri sata, Huzejfe je došao. Bio je sav oznojen. Prije negoli je majka uspjela bilo šta izustiti, Huzejfe reče: „Oprosti mi, majko, što si me čekala. Sigurno si bila zabrinuta za mene. Sada ću ti ispričati šta mi se desilo.“ Huzejfe sjede na stolicu i poče pričati: „Na putu do prodavnice ugledao sam kako jedna naša mala komšinica leži na cesti. Prišao sam i vidio da je ozlijedila nogu. Plakala je i nije se mogla pomaknuti s mjesta. Pretpostavio sam da je slomila nogu. Shvatio sam da joj je bila potrebna pomoć ljekara. Kako joj nije bilo roditelja u blizini, odlučio sam da je odvedem u najbližu bolnicu. Ali, prije nego što sam donio ovu odluku, na pamet si mi ti, majko, pala. Razmišljao sam šta da uradim: da li da je ostavim, pa da potražim nekog drugog ko joj može pomoći, ili da joj pomognem?! Odlučio sam da joj pomognem, jer sam znao da bi ti, da si na mom mjestu, učinila isto. Zato sam je uzeo u naručje i nosio do obližnje bolnice. Tamo sam sjedio u čekaonici dok joj doktori nisu pomogli. Nakon nekog vremena, djevojčica je izišla s nogom u gipsu. Nisam htio da je takvu ostavim, te sam je ponovno nosio do njene kuće. I zato sam ovako oznojen.“
Majka mu priđe, zagrli ga, a dvije suze se skotrljaše niz Huzejfino lice. Ona tada reče: „Zaista me je Allah počastio dobrim djetetom. Neka ti Allah podari, sine moj, da uvijek budeš na usluzi drugima i da budeš visoko cijenjen u društvu. A najviše od svega želim Allahovo zadovoljstvo tobom!“
Godine su prošle, i Huzejfe je izrastao u finog mladića. Dok je jednog dana boravio u kući svoje majke i dok su razgovarali o Allahovoj milosti, sjetio se minulih dana, a posebno događaja s malom djevojčicom. A onda i majčine dove. Nasmiješio se i rekao: „Sada sam, majko, ljekar – baš onako kako si ti u svojoj dovi poželjela – na usluzi drugima i veoma cijenjen u društvu. Nije li Allah moćan kada je jednoj majci primio dovu za njeno dijete!“ A majka mu tada odgovori: „ U pravu si, sine, ali sam isto tako sigurna da je tvoje dobročinstvo prema roditeljima uzrok da Allah moju dovu primi.“ Zagrliše se i ostadoše jedno drugom u naručju dugo, dugo.
POUKE
- Roditelji žrtvuju sve za svoju djecu: imetak, zdravlje, pa i svoj život. I to čine s radošću i veseljem. Spremni su da polože svoj život kako bi nas zaštitili i branili. Beskrajno nas vole i trude se da nam obezbijede sve što je u njihovim mogućnostima. Zbog toga svako dijete treba da bude poslušno svojim roditeljima. Allah dž.š. kaže u Kur’anu: “Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu ibadet činite i da roditeljima dobročinstvo činite. Kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: «Uh!» – i ne odbij ih od sebe i obraćaj im se riječima poštovanja punim.”[iii]
- Naši roditelji su naš Džennet ili Džehennem. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u brojnim je predajama nagovijestio da će ulazak u Džennet biti usko vezan za naše poštivanje, poslušnost i dobročinstvo prema roditeljima. Prenosi Ebu-d-Derda’, r.a., da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Roditelji su srednja vrata Dženneta, pa ako hoćeš pusti ih, a ako hoćeš sačuvaj ih!”[iv] Zato se trebamo truditi da što više dobrih djela zaradimo na njima, kao što je to činio i Huzejfe.
- Svaki musliman treba da dovi za svoje roditelje kako bi im makar malo uzvratio na njihovo dobro. Postoji dova u Kur’anu: „Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: „Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!“[vi]
- Huzejfe je činio dobročinstvo svojim roditeljima, ali malo više prema svojoj majci. On je to namjerno tako činio, jer je znao hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojem kaže: „Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao je jedan čovjek i upitao ga: ‘O Allahov Poslaniče! Ko je najpreči za moje lijepo druženje i ponašanje prema njemu?’ On reče: ‘Tvoja majka.’ Čovjek tada upita: ‘Ko poslije nje?’ ‘Tvoja majka.’, odgovori on. ‘Ko poslije nje?’, ponovo upita čovjek. ‘Tvoja majka.’, ponovo odgovori Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Čovjek ponovo upita: ‘Ko poslije nje?’, a on tek tada reče: ‘Tvoj otac.'”[vii]
- Svako dijete treba da dovi za svoje roditelje i onda kada umru, jer na taj način omogućavamo svojim roditeljima trajno dobro djelo. Od Ebu Hurejre, r.a., se bilježi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada čovjek umre, prestaju mu se pisati njegova djela, osim u tri slučaja: ako iza sebe ostavi trajnu sadaku, znanje koje ljudima koristi i lijepo odgojeno dijete koje moli za svoje roditelje.”[viii]
- Ako su roditelji zadovoljni nama, onda možemo reći i da je Allah zadovoljan nama. Hadis koji prenosi Abdullah b. Amr, u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ističe: “Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja, a Allahova srdžba je u srdžbi roditelja!”[ix]
- U priči vidimo snagu majčine dove koja je iskreno poželjela svome sinu da postane velik i utjecajan čovjek. Potvrdu ovih riječi nalazimo u hadisu: „Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Tri dove se ne odbijaju i tu nema nikakve sumnje: dova onoga kome je nepravda učinjena, dova putnika namjernika i dova roditelja koji moli za svoje dijete.’”[x]
[i] Tirmizi
[ii] Kur’an, 31:14
[iii] Kur’an, 17:23
[iv] Nesai, Tirmizi
[v] Ibn Madže
[vi] Kur’an, 17:24
[vii] Buharija, Muslim
[viii] Muslim, Ahmed
[ix] Tirmizi
[x] Tirmizi
Nema komentara:
Objavi komentar