Umejma je bila veoma radoznala i ljubopitljiva curica. Voljela je postavljati razna pitanja te tako učiti o sebi i svijetu oko sebe. Kako? Zašto? Kuda? Gdje? Bila su svakodnevna pitanja koja bi postavljala, najčešće svojoj majci. Njena majka je radosno i vrlo rado odgovarala na svako od njih.
Jedne prilike majka joj je čitala Kur’an. A Umejma bi, kao i obično, postavljala pitanja. „Zašto? Kako? …“ Pitanja su se nizala. Nasmiješena majka je pogladi po glavi i reče: „Znaš li Umejma da Allah puno voli dobročinitelje?“ „Šta su to dobročinitelji? upita radoznalo. „To su oni koji vole da čine dobro. Onda joj rukom pokaza na Kur’an. „Šta? Reci brzo majko!“ požurivala ju je. A majka prouči: „…i dobro činite – Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.“ (Bekare 195. ajet) Onda joj majka krenu kazivati o ljepoti dobrih djela i koliko Allah nagrađuje za jedno takvo djelo. „Znaš li lijepo moje dijete da svako dobro djelo Allah nagrađuje najmanje deset puta pa čak i više od toga.“ Umejma ju je gledala i sa zanimanjem upitala: „Kako misliš majko?“ S osmijehom na licu nastavi: „To je isto kao kada bi mi pomogla oko kućnih poslova a za nagradu bi dobila ne jednu već deset čokoladica.“ „Zaista?“ nastavila je Umejma. „Zaista!“ odgovori majka. „E da znaš mamice da ću od sutra uraditi puno dobrih djela.“ Majka reče: „To je lijepo od tebe i tako treba da radi svaki dobar musliman. Samo znaj da postoji jedan uslov da bi to djelo bilo primljeno kod Allaha.“ Umejma je sada bila zbunjena. „Ne razumijem.“ „Da bi dobro djelo bilo primljeno kod Allaha mora biti učinjeno u Njegovo ime? „Majko sada baš ništa ne razumijem.“ reče pomalo razočarano. „To znači da kada činiš bilo koje djelo, pogotovo dobro, imaš u vidu da te Allah vidi i da to radiš samo radi Njegovog zadovoljstva. I onda će to djelo, voljom Allaha, biti primljeno i nagrađeno. Ali znaj i to da Allah nagrađuje i na ovom ali još više na budućem svijetu.“ Umejma se nasmija i otrča u svoju sobu. Sjede za radni stol te brže bolej izvadi papir i olovku. „Tačno znam s kojim dobrim djelima ću započeti dan.“ Te tako napravi sebi listu zadataka koje je trebala učiniti za naredni dan.
Ujutru kada je ustala na umu su joj bile dvije riječi „DOBRA DJELA“. Požurila je da se umije i da pospremi svoj krevet. „Ovo je moje prvo dobro djelo.“ Nasmiješena zbog ovoga krenu da se brzo sprema za školu. Željela je tako izbjeći majčina upozorenja da će zakasniti ako ne požuri. „Na ovaj način barem malo štedim svoju majku“ reče Umejma. „A to je dobro djelo.“ Kako se brzo obukla i pripremila stvari za školu tako brzo je sišla u kuhinju u nadi da će stići majci pomoći oko doručka. Uzela je tanjire, namirnice i lijepo postavila stol. Majka joj se nasmiješi i reče „Hvala dušo moja što mi pomažeš.“ Umejma pomisli: „I osmijeh je dobro djelo. I za ovo ću imati veliku nagradu kod Allaha“ Pogleda u nebo a na licu joj se ukaza veliki osmijeh. U toku jela trudila se da ne isprlja svoju odjeću i da svojim mljackanjem ne ometa druge. A nakon što je završila, oprala je tanjir i vratila namirnice na svoje mjesto. „Danas si posebno dobra.“ reče joj majka. „Da, želim da učinim puno dobrih djela kako bi Allah bio sa mnom zadovoljan. A volim i da me moj Gospodar nagradi.“ „To je tako lijepo i plemenito od tebe.“ reče joj majka. „radujem se svakom dobrom djelu kojeg učiniš.“ Majka je zagrli i poljubi. Umejma krenu u školu.
Kada je stigla u školu Umejma je gledala zadatke sa liste. Znala je da njen učitelj traži od svojih đaka da drže učionicu čistom i urednom. A razmišljala je također da i Allah voli čistoću kao i poštivanje starijih. „Ovo je moja prilika za dobro djelo!“ Požurila je da pokupi nekoliko papirića koji su ležali na podu prije nego li je učitelj došao. „Sada je super.“ Čestitala je sebi. U toku nastave trudila se da ne priča i ne ometa druge u razredu. A kao bonus pomogla je svojoj drugarici da riješi jedan matematički zadatak. Tako se ponosno i sretno osjećala.
Na putu od škole do kuće pravila je društvo svojoj najboljoj prijateljici. Razgovarale su o Allahu i dobrim djelima. „Predlažem ti da i ti napraviš spisak dobrih djela. Ne samo da ćeš imati nagradu kod Allaha nego češ se i odlično osjećati zbog toga.“ govorila je Umejma svojoj prijateljici. Razmišljala je da podstičući druge u dobrim djelima i sama ima udjela u njihovoj nagradi. Baš onako kako se u Islamu preporučuje. Umejma je bila mnogo ponosna zbog toga. „Danas sam uradila mnogo dobra i nadam se da će me moj Gospodar nagraditi. A kud ljepša nagrada od toga da je On zadovoljan sa mnom“ razmišljala je.
Kada je stigla kući odmah je poselamila svoju majku i poljubila je u njene tople obraze. „Još jedno dobro djelo.“ razmišljala je. Majka joj je uzvratila još ljepšim od toga. Pokazala joj je put prema dnevnom boravku. Radoznala da vidi o čemu je riječ požurila je tamo. Kada je ušla u dnevni boravak ugledala je neku kutiju. Prišla je i vidjela da je to neki lijepo upakovan poklon. „Za koga je ovo?“ upita Umejma. Majka joj se nasmiješi i reče: „Za jednu dobru djevojčicu koja se nada nagradi od Allaha za njena dobra djela“ Umejma pogleda u majku i shvati da se to odnosilo na nju. „Šta li se unutra nalazi“ pitala se. Kada je otvorila kutiju ugledala je nešto veoma lijepo. Bila je to jedna prekrasna haljina koju je ona odavno željela. Majka ju je nagradila zbog njenog ponašanja. Umejma je bila sretna i zadovoljna. Poljubila je i zagrlila svoju majku čvrsto. A majka joj mudro reče: „Ovo je jedan mali dio poklona za tebe i on je došao voljom Allaha Uzvišenog. Allah nagrađuje dobročinitelje. A sigurna sam da te veće nagrade očekuju na Onome svijetu.“ Znala je Umejma da je ovo bio znak Allahovog zadovoljstva prema njoj zbog djela učinjenih u tom danu. Hvaljen neka je On! I tako radosna krenu u svoju sobu da proba novu haljinu.
(Ovo su priče koje nastanu u kratkom periodu pa se ne stignu lektorisati. Te se iskreno nadam da mi zbog gramatičkih/stilskih grešaka nećete zamjeriti)
Nema komentara:
Objavi komentar