subota, 7. siječnja 2017.

Ostvarenje jedne želje








„Pričaj mi babo o svom putovanju!“, ushićeno je govorila Iman.  Sjedili su za stolom, a babo je po ko zna koji put pričao o svojim doživljajima s najljepšeg putovanja u njegovom životu.  Iman je sa posebnom pažnjom pratila svaku riječ, kao da prvi put sluša ovo kazivanje.  „Svaki pametan, zdrav musliman treba obaviti hadždž barem jednom u životu!“, govorio bi babo.  „Hadždž je veoma poseban ibadet, u kojem se doživi mnogo lijepih emocija.“  Iman bi ga slušala i povremeno bi uzdahnula.  „Dalje pričaj, babukice moj!“ „Mekka je mjesto u kojem se obavlja hadždž.  Stoji se na Brdu milosti – Arefatu, bacaju se kamenčići na Mini…  A posebno se ističe crna ljepotica – Ka’ba.“

Iman ga prekide: „Ibadeti su se obavljali u Mekki i prije poslanika Muhammeda, sallalahu alejhi ve sellem, zar ne?“  „Istina je.“, odgovori joj babo.  „Adem je prvi čovjek i prvi vjerovjesnik na Zemlji. On je podigao Ka’bu na mjestu na kojem se Ka’ba i danas nalazi.  Bila je rušena, popravljana… ali je konačno obnovljena u vremenu poslanika Ibranima, alejhi selam. On je sagradio Ka’bu zajedno sa svojim sinom Ismailom na prvobitnim temeljima.  Zajedno su je gradili i upućivali dove Allahu Jedinom.
Iman uzdahnu i reče: „Toliko zanimljivih informacija!“ I dobi neopisivu želju da i ona posjeti Svetu zemlju i obavi posljednju dužnost svakog muslimana – hadždž.
Iman je bila izrazito vesele naravi.  Voljela se družiti sa svima i zbog toga su je svi voljeli.   Išla je u 9. razred osnovne škole.  Svojim prijateljicama je često prepričavala babine priče sa hadždža.  Sa posebnom ljubavlju bi im to prenosila, a onda bi o tome zajedno razgovarale.  Sve su znale kolika je njena želja da posjeti Svetu zemlju.  „Da li znate šta je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vezano za hadždž?“, upitala bi svoje prijateljice.  „Ko obavi hadždž, ne čineći pri tome grijehe i prijestupe, vratit će se čist od grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.”.  A onda bi ushićeno nastavila dalje pripovijedati:  „Znate li da za ispravan i primljen hadždž nema druge nagrade osim Dženneta?“  Njene prijateljice bi je pomno slušale dok je govorila o ljepotama hadždža, te bi se i same zamišljale na tom predivnom mjestu. „Šteta što nemam priliku da odem.  Još uvijek sam mlada“, govorila je tužno Iman, a prijateljice su je tješile riječima, „Allah  je milostiv i On daje Svome robu kada najmanje očekuje.”
Jedne noći je Iman razmišljala o babinom kazivanju i o onome šta su joj prijateljice govorile.  Odzvanjale su joj riječi babe: „Znaj da je to mjesto najdraže Allahu, tu se muslimani iz svih krajeva svijeta sastaju i spominju svoga Stvoritelja, i svi kao jedan rade iste obrede i ibadete u cilju sticanja Allahovog zadovoljstva.“  Razmišljala je o svemu.  Zatvorila je oči i usnila crnu ljepoticu – Ka’bu.  Vidjela je sebe kako stoji pokraj nje. U masi ljudi.  Toliko ih je bilo da se činilo da je opkoljena morskom pjenom.  Svi u bijelom, a posvuda su odzvanjale riječi: „Lebbejke Allahumme lebbejk!  Lebbejke la šerike leke lebbejk! (Odazivam Ti se, Bože, odazivam. Odazivam Ti se, jer Ti nemaš sudruga.)”  I ona je to izgovarala.  Činila je tavvaf (obilazak oko Ka’be) i poželjela je dotaći Ka’bu. Neka žena joj iznenada dade neki papir.  Iman pročita riječi: „Uskoro ćeš i ti doći.“ Kad ovo pročita, okrenu se oko sebe, i svi odjednom nestadoše. U tom času Iman otvori oči. Sjedila je na svom krevetu razmišljajući o poruci na papiru.  „Kamo sreće da ti dođem, ljepotice moja!“, tiho je govorila,  „kamo sreće!“
Naredni dan je prepričala drugaricama šta je usnila.  „Još kada bi se ostvarilo!“, govorila je.  „Hoće, sigurna sam!“, odgovori jedna od njih.  „Znam da je Allah milostiv, ali mi se čini nestvarnim da odem.  Možda će me Allah pozvati na hadždž kad ostarim“, sa sjetom je govorila.  Zazvonilo je i one su krenule na čas.  U razredu je sanjarila o hadždžu.
Nakon nastave ugledala je tetku ispred ulaza u školu.  Imala je veliki osmijeh na licu. Iman joj pritrča i upita: „Otkud ti ovdje, tetkice?„  „Došla sam da te odvedem na jedno mjesto!“, reče ushićeno.  „Kakvo?“,  upita Iman.  „Kreni sa mnom pa ćeš vidjeti!“,  namignu joj tetka i zagonetno se nasmija.  Krenule su prema centru grada, a Iman se još uvijek pitala šta se dešava i gdje idu.  Tetka je bila veoma tajanstvena.  Došle su do neke zgrade.  „Kakva je ovo zgrada, tetkice?“, upita Iman.  „Ovo je, dušo moja, agencija koja organizuje putovanja“, odgovori.  „Dobro, ali zašto smo mi ovdje?“, upita Iman.  „Uđi sa mnom, pa ćeš saznati.“  Iman je bila veoma uzbuđena kada je ušla u kancelariju, a unutra su bile slike hadždža.  Upitala je tetku šta se dešava.  „Znam koliko silno želiš da odeš u Svetu zemlju. I koliko dugo o tome maštaš. Ovo je moj poklon tebi.“  Tada joj jedna žena doda ceduljicu sa slikom Ka’be na kojoj je pisalo: „Očekujem te!“ Bila je to karta za odlazak na hadždž.  Iman je stajala kao ukopana na jednom mjestu i nije progovarala dok joj tetka ne poljubi obraze.  Tada Iman reče: „Svi su bili u pravu.  Allah je zaista Najmilostiviji.  On Svojim robovima ostvaruje i najskrivenije želje.  Hvaljen neka je On!“  I zajedno sa tetkom veselo krenu u pravcu zalaska Sunca.