U jednom kraljevstvu živio je kralj Hastur. Bio je poznat po svojoj nemilosrdnosti, prgavosti i oholosti. Oholo se odnosio prema narodu, čak i prema rodbini. Nije imao nimalo samilosti ni prema kome, ni prema malom ni velikom. Imao je svo bogatstvo ovog svijeta, ali unatoč svemu, bio je siromašan čovjek. Bogatstvo ga nije činilo sretnim. Žudio je za tim da ima prijatelje i da bude poštovan. Vremenom su ga svi napustili. Narod kojim je vladao, nije volio ni da čuje njegovo ime. I sve odluke koje je donosio, za njih su bile besmislene i nerijetko pogubne.
Kralj Hastur nije više mogao da podnese ovu samoću, te je naredio svojoj gardi da pronađu način kako da se riješi svoje prgave naravi. Ubrzo je dobio informaciju da daleko od grada postoji jedno siromašno selo, u kojem živi jedan razboriti mladić. Za njega su govorili da je velikodušan, prijatan i da se o njegovom intelektu čulo u svim dijelovima svijeta. Taj mladić je izučavao Knjigu. Veliku i jedinstvenu knjigu.
Ove riječi zaintrigiraše kralja, te on naredi da pripreme jahalicu kojom će se odvesti do njega. Nakon dužeg putovanja, kralj stiže do sela i ugleda staru oronulu kućicu. Na prvi pogled mu se nije svidjelo okruženje, niti siromaštvo koje se tu nalazilo, no ipak odluči da pokuca na vrata. Ubrzo se vrata otvoriše i kralj ugleda prelijepo, vedro lice mladića o kojem su svi pozitivno govorili. Bio je to mladi veseli čovjek, koji ih je s osmijehom dočekao i prijatno uveo u svoju skromnu kućicu.
Kralj, koji je bio navikao da su svi oko njega negativni, neraspoloženi i ljuti, osjeti neku nelagodu u mladićevom društvu. Čak se bio i uvrijedio, jer je pomislio da je ovo nekakva šala, te gromkim glasom reče mladiću da treba ljepše da se ponaša, jer se pred njim nalazi veliki kralj Hastur. Usto doda da treba da mu se i nakloni. Na ove riječi mladić mudro odgovori: „Cijenim Vaš dolazak i Vaše prisustvo, ali ja ne padam ničice ni pred kim osim pred svojim Stvoriteljem.“ Pun oholosti kralj upita: „A gdje je tvoj Stvoritelj? Kako se zove?“ Mladić se nasmiješi i reče: „Sjednite blizu mene, donijet ću vam čaj pa ćemo razgovarati.“
Veselim i milim glasom mladić objasni kako je njegov Stvoritelj Allah dž.š., ali da je On i Gospodar svih ljudi i svih svjetova. Kralju se svidješe ove riječi i osjeti neku toplinu oko srca, te ga zamoli da nastavi dalje pričati. Mladić mu dalje kaza kako je Allah stvorio zemlju i nebesa, i kako samo On gospodari svim. Razgovor se nastavio, a kralj je upijao svaku mladićevu riječ.
Na kraju razgovora, kralj shvati pred kakvim čovjekom sjedi. Tada mu reče da je u prijekoj potrebi za savjetom kako da se riješi svoje prgavosti. Reče mu i to da iz razgovara vidi da je učen, i upita ga na koji je način stekao takvo znanje. Mladić veselo, kao da je jedva dočekao ovo pitanje, odgovori: „Kur’an!“ „Kur’an?“, upita kralj. „Da, Allahove riječi koje nam je spustio da bismo popravili svoje naravi.“, veselo odgovori mladić. „To je ta čudnovata, jedinstvena knjiga o kojoj su svi pričali!“, pomisli kralj Hastur. Tada ga kralj upita: „Da li je moguće da i ja svoju narav promijenim?“ Mladić ne odgovori ništa, samo se nasmija u znak potvrde. Kralj tada upita mladića za konkretan savjet, jer je primijetio tokom razgovora da je dosta izučavao ovu prelijepu Knjigu, i da po tom znanju i postupa, što je najvažnije. Tada mu mladić reče: „Sami ste sebi dali savjet, dobri kralju!“ Kralju se svidješe ove riječi, zahvali mladiću i krenu natrag prema svome kraljevstvu.
Nekoliko godina je prošlo, a mladić ništa nije čuo o kralju. Budući da je imao neku potrebu u velikom gradu, odluči da krene na put rano u zoru kako bi tamo stigao do ranog podneva. Kada stiže, primijeti velike promjene. Promjena je bila tolika da je mladić zastao, okrenuo se nekoliko puta da vidi da li se nalazi na pravom mjestu. Grad je odisao nevjerovatnom svježinom. Sve kuće u gradu su bile veselih boja, ljudi su bili nasmiješeni, prijatni i dragi. Mladić je ostao kao ukopan, pokušavajući da primi sve ove novosti. Toliko boja, toliko radosti! „Šta se ovdje desilo?”, upita mladić jednu veselu staricu koja mu nešto promrmlja. Priđe bliže i ču: „Kralj, naš kralj, naša inspiracija!“
Mladić krenu prema dvorcu i kada stiže blizu njega, čuvari otvoriše vrata i ne pitajući ga za razlog njegovog dolaska. Dočeka ga kralj i primi ga u naručje. Mladić ostade bez riječi. Tada mu kralj reče: „Reći ću ti šta mi se desilo. Onaj dan kada sam otišao od tebe, shvatio sam šta mi je cilj u životu i zbog čega me je Gospodar stvorio. Naredio sam svojim podanicima da mi nabave Kur’an, tu čudnovatu i prelijepu knjigu, punu mudrosti i pouka. Kada sam je uzeo, osjetio sam neopisivu radost. A kada sam je počeo čitati, suze su mi same potekle. Više se nisam ni sjećao kad sam posljednji put osjetio takvo nešto! Čitao sam i čitao, sve dok nisam poželio da ih zapamtim. Sa svakim pročitanim harfom, osjetio sam kako moja oholost i prgavost nestaju. Sa svakim narednim odlomkom, osjetio bih sve veće olakšanje i sve veću radost. Moje srce je tražilo sve više i više. Počelo se otvarati da primi ljepotu Allahovog govora. Tada sam počeo učiti napamet Allahove riječi. Što sam više pamtio, moje srce je bivalo sve čišće i moja narav se mijenjala nabolje. Shvatio sam da želim da naučim sve. Kada sam zapamtio i posljednje riječi, odlučio sam se za najljepši korak – morao sam naučeno sprovesti u djelo. Tek tada sam postao kompletan i neopisivo sretan. Moju promjenu su primijetili svi koji su bili u mom prisustvu, te su poželjeli da i oni poprave svoje osobine. Tada sam dao da se umnoži ova prelijepa Knjiga i podijeli svima koji žive u mom kraljevstvu. Svoje bogatstvo sam razdijelio svom narodu i zamolio da mi oproste zbog nekadašnjeg prgavog i oholog ponašanja. Vidjevši sve ovo, shvatili su da je Kur’an lijek za dušu i srce. Kur’an je sreća na oba svijeta. Zaista, kada se izučava, pamti i radi po Knjizi, tada sve negativne osobine odlaze od nas, a sve dobro hrli k nama. Tebi beskrajno hvala na savjetu, a posebno na tvom gostoprimstvu, prijatnosti i vedrini, jer da si kojim slučajem bio drugačiji, vjerovatno bi me našao onakvog kakav sam ti prvobitno došao. Hvala Allahu koji Svoga roba izvodi iz tmina na svjetlo i daje mu izlaz odakle se najmanje nada!“
Mladić punog srca napusti dvorac i reče: „ Zaista, sva hvala pripada Allahu Uzvišenom i ja se radujem što sam musliman!“
Nema komentara:
Objavi komentar